Styling japanskih automobila doista varira – od kopija evropskih i američkih automobila tijekom prošlog stoljeća, do neprekidnog "traženja onog nečeg" što bi japanskim automobilima dalo prepoznatljivost. Pa je li se štogod promijenilo? Mi mislimo da jest…

Sjetimo se 70-ih godina prošlog stoljeća (ili tisućljeća – kako Vam je drago) i sportskih coupea poput Nissana (odnosno Datsuna u počecima) 240 / 260 / 280 Z, Toyote Supre i sličnih automobila unutar te klasifikacije koji su dolazili iz Japana; kratka i "zdepasta" kabina i dug "nos" automobila. Podsjeća li Vas to na američke automobile poput Corvette i sličnih? Naravno da podsjeća.
Zatim se prisjetimo limuzina poput Mitsubishi Galanta, Honde Accord i nekih sličnih njima, pa usporedite sa automobilima iste klase u Evropi (pogotovo u Njemačkoj). I opet se vidi više nego blagi utjecaj.

E sad, prije nego zagriženi ljubitelji japanskih automobila počnu puštati pjenu na usta uz rečenicu "Pa što, svi su automobili slični", recimo samo da nemamo ništa protiv i ako se nas pita, fenomenalna kopija može biti i bolja od originala (za što postoji nekoliko primjera – pogotovo proteklih godina), no i uz konstantno Japansko kršenje svih zakona kvalitete (u pozitivnom smislu, naravno) i unaprijeđivanje svojih automobila iz generacije u generaciju, ponekad upravo "mane" presude u korist originala.

U pravilu, britanski automobili su oduvijek bili definirani svojevrsnom elegancijom. Neki su čak i djelovali sterilno. No pogledavši npr. Aston Martin ili Jaguar kroz povijest, elegancija je prvi opis kojim bi se poslužili zar ne?! Slična priča je i sa talijanskim automobilima, samo na malo drugačiji način – najčešće upereni "nosom" prema dolje (pogotovo u eri nama nikad prežaljenih "pop-up" prednjih farova), uglati i kockasti, odnosno naglašenih i agresivnih linija, ipak su bili posebni i upečatljivi na osebujan način (mislim, tko od nas dečkiju nije tijekom mladih dana imao poster npr. Lamborghini Countacha ili Ferrari Testarosse na zidu svoje sobice, i ima li uopće takvih). Čak su i Šveđani sa svojim markama Volvo i Saab imali prepoznatljiv dizajn. Istina, često čak i pre kockast i još češće jako, jako čudan, no svejedno globalno prepoznatljiv.

Nijemci su također imali strogo definirane (i poprilično neatraktivne) smjernice pri izradi svojih automobila, no nitko ne može reći da npr. Mercedesovi automobili iz sedamdesetih i BMW- ovi automobili iz osamdesetih nisu bili tradicionalno dizajnirani sa strogo definiranim detaljima moderniziranima iz modela u model. Doduše u novije vrijeme, uz automobile kao što su Porsche Cayenne ili BMW Z4, priznajemo da su se i Nijemci malčice pogubili, pa je danas malo teško samim opisom od strane treće osobe reći "Da, to je sigurno njemački auto", no onog momenta kada dotični auto vidimo makar i iz daljine, teško je ne prepoznati o kojem se modelu radi…a kamoli da sam proizvođač ostane nepoznanica.

Amerikanci pak imaju problematiku koja je jako specifična, jer dizajn njihovih automobila cijelo vrijeme kao da ima svrhu guranja u grlo na silu na evropskom tlu, tako da je u pravilu tu jako teško odrediti o čemu se konkretno radi i kako Ameri razmišljaju, no i opet, jako se dobro zna kad čovjek stane i gleda u npr. Cadillac ili Dodge (o Corvette da ni ne pričamo) i iako možda ne raspoznaje (najčešće kičasti) znak postavljen na prednju masku znat će da je to američki auto – za početak zato jer je nepotrebno velik i najčešće je nekog krajnje retardiranog imena koje opisuje divlju životinju na autu koji sa divljinom (izuzev po plastici u interijeru i potrošnji) nema nikakve veze.

No Japanci su pretežno uvijek imali "derivate"…
Uzmimo za primjer luksuzne brandove kao što su Lexus ili Infiniti – ista stvar i isti problemi. Lexus svoje modele bazira na sličnostima sa modelima marki BMW i Mercedes-Benz, dok Infiniti najčešće "kopira" američke automobile visokih klasa sa tu i tamo pokojim "europeiziranim" detaljem, pa iako tehnološki napredni u svakom pogledu, neki čak i sa puno boljim voznim svojstvima i više opreme uz povoljniju cijenu od "originala" proizvedenih u EU ili Americi, o inventivnosti u bilo kojem obliku nema ni u tragovima – pogotovo npr. kod nekih starijih Lexusovih automobila poput modela IS200, koji se od strane laika (pre)često uspoređivao sa BMW-om serije 3.

No u zadnje vrijeme se ipak pojavilo nekoliko automobila koje je nemoguće usporediti sa pripadnicima ama baš niti jedne države niti smjera dizajna, jer jezik kojim govori dizajn dotičnih ni u bunilu ne može biti niti jedan drugi nego japanski. Priznajemo, skoro su komični u svojoj agresivnosti i često izgledaju kao da su stigli direktno sa crteža nekog od tvoraca anime-crtića, ili čak i s druge planete, no unikatni su, originalni i izgleda da međusobno imaju puno toga zajednočkog, ma koja tvornica stajala iza njih.

Najočitiji primjer za to je primjer Nissanovih automobila nove generacije – Juke i 370Z, pa zatim Maxima i novi GT-R, stoje rame uz rame jedan s drugim kao nova era unikatnog i prepoznatljivog japanskog dizajna i ističu se maksimalno svojim "gledaj me, gledaj me" napadom na oči i svijest svih koji na njih naiđu, no nisu samo u Nissanu postigli taj efekt. Pogledajmo i automobile poput Lexusa LF-A (a i LF-C koji uskoro stiže kao manji brat LF-A) koji također sadrže iste prepoznatljive agresivne linije – pogotovo na prednjem kraju, gdje npr. farovi na LF-A izgledaju prije kao da pripadaju nacrtanom Ninji nego automobilu. Mitsubishi Lancer EVO X također ima sličan efekt sa svojio pseudo-junior-GT-R prednjom maskom koja u najmanju ruku izgleda kao da služi za gutanje ceste ispred sebe i izbacivanje asfalta na ispuh umjesto za hlađenje onog što se nalazi pod poklopcem motora. Također, spomenuti automobili na sebi imaju i hrpu detalja koji u Evropi nikad ne bi "prošli" – raznorazni usisi i slično, koji su većini vozača ozbiljnih automobila smiješni, pa čak i vulgarni. No kako najčešće uz formu (kako god je ljudi tumačili) imaju i funkciju, to im opraštamo.

Doduše, iako se stvari u nekoliko različitih primjera pokreću u pravom i originalnom smjeru, Japan je i dalje dom većine "generičkih" automobila i još se uvijek na veliko kopiraju stilovi i smjernice koje dizajn automobila čine "svojim", no u zadnje vrijeme sve manje i manje, jer iako nove Acure manje-više izgledaju kao Chevroleti, Infiniti G37 jako podsjeća na neke Hyundaijeve modele – tim više što je Hyundai otišao za kvantni skok naprijed sa modelom Genesis i još ponekim modelima njihove nove generacije, a i Lexus LS je do prije redizajna svojim prednjim krajem jako ličio na Mercedesovu S-klasu, upravo možda u tome i jest strategija (ili barem dio strategije) koju su Japanci primjenili na neke svoje automobile (da ne kažemo većinu) – većinom kopirati ono što se zna da je ispravno i dobro, te na taj način ići sigurnom stazom i detalj po detalj mijenjati mišljenje potencijalnih kupaca. Možda zvuči kao svojevrsna teorija zavjere, ali nije nelogično, morate priznati.

No bilo tako ili ne, vjerujemo da u danima koji dolaze, kada povijest auto-industrije dobije još koju novu stranicu, na njima će biti ispisani i automobili poput Juke-a ili LF-A …nekima odvratni, nekima fascinantni, no u svakom slučaju riječi poput "kopija" nam neće padati na pamet i definitivno neće stajati u opisu tih modela koji definiraju novi japanski stil dizajna – jer ako već ništa drugo, u svojem su postojanju iznimno osebujni i postali su doista prepoznatljivi i posebni.

TEKST: Ivan "IGloo" Gluhak