Honda – nakon dvije godine još jedna najava

Riječima strofe iz davnih dana „Zabranjenog Pušenja“, pamtim to kao da je bilo danas…

…kad je Honda najavila reinkarnaciju modela Civic s uvijek rado viđenim sufiksom Type R. No od tog momenta do danas prošle su dvije godine unutar kojih se po tom pitanju i nije dešavalo baš pretjerano puno toga. Da, Civic Type R je u međuvremenu potvrđen, zna se da Honda trenutno radi na sitnicama koje po pitanju gušta za volanom Type R modela život znače i u pravilu je sam automobil zapravo gotov proizvod, no iz nekog razloga se i dalje konstantno testira, pa se zapravo postavlja pitanje da li tvorci novog Civica Type R zapravo izvode „bijesne gliste“.

U ovom momentu pretpostavljam da će mnogi od vas reći da sam kompletan idiot i prestati čitati ovaj tekst, no za moju pretpostavku postoji itekako dobar razlog.

Naime, kada se prvi Civic Type R pojavio na tržištu, bilo je to 1997. godine u obliku Civica s oznakom šasije EK9. Nizak, širok i olakšan, ovaj je Civic ubrzo nakon izlaska na tržište istog trena postao legendaran mali automobil, jer upotrebljivost na stazi bila je nešto doista posebno. Doduše izvan staze je Civic Type R u svojoj prvoj inačici bio krut i često previše glasan za duža putovanja, no s obzirom na sve razloge „za“ bilo je teško ne progledati mu kroz prste.

Sljedeća generacija Civica Type R ujedno je označila i svojevrsnu prekretnicu u Hondi. EP3 šasija bila je dosta viša, sam automobil je itekako podijelio ljubitelje ovog modela na one koji žale za starim modelom i one koji se vesele daljnjem razvoju modela, a sve se to događalo prvenstveno zbog gabarita karoserije, međuosovinskog razmaka i mjenjačkog sklopa.
Da, i osobno sam sumnjao u mjenjač i mislio sam da nema teoretske šanse da bude dobar, obzirom me itekako podsjetio na upravljački sklop s tramvaja, no kada sam prvi puta sjeo za volan EP3 Type R-a, ostao sam jednostavno zabezeknut i rijetko ugodno iznenađen. Motor je funkcionirao savršeno, mjenjač je odgovarao još savršenije, a ovjes koji je trpio doista svašta ponašao se jednostavno fenomenalno i ako već ništa drugo, već sam zbog prvog dojma u vožnji zaboravio na pomalo ružnjikavu vanjštinu i itekako poželio ovaj Civic trajno imati ispred vrata zgrade.

Samom pomisli na treću generaciju Civica Type R osjećao sam se kao klinac večer prije Božića, jer s obzirom na dva modela prije, Hondin poprilično beskompromisan pristup automobilima s Type R sufiksom i svim ostalim segmentima koji manje ili više od tih modela stvaraju image trkaćih automobila za cestu, očekivanja su mi bila visoka. No kako to s očekivanjima obično biva, realnost je donijela razočaranje.
Hrpa opreme koja u Civicu Type R jednostavno nije potrebna, ovjes koji je ispao jednostavno tup, neintuitivan i zapravo očajan, motor koji sa svojom jednom konjskom snagom viška u odnosu na prethodni model nije odavao ni približno luđački karakter, te sva sila kilograma viška od Civica Type R sa FN2 šasijom napravili su još jedan običan auto nekog „sportskijeg“ karaktera – tim više što sam automobil meni ni dizajnom nije postigao željeni efekt, te zapravo mogu bez problema reći kako je prenakićen i ružan.
Iz tih razloga sam se od Type R varijacija na temu Civica možda i malčice ohladio, no čak niti to ne predstavlja najveći problem koji posljednji Civic s Type R značkom zapravo ima. Najveći problem je zapravo konkurencija koja je ponovno oživjela vremena ludih omanjih automobila s prednjim pogonom. Ako samo spomenem Renault Megane RS, Ford Focus ST, Volkswagen Golf GTI, Opel Astru OPC i svu silu ostatka modela s čudnim oznakama raznoraznih proizvođača, svaki će u određenom segmentu ispasti bolji, brži ili jednostavno usmjereniji od Civica Type R, pa mi se samim time zapravo čini da se Hondi jednostavno više nije dalo proizvoditi nešto posebno, već su samo nalijepili značku na nešto što je zapravo ne zaslužuje.
Naravno, bio bih lud kada se toga ne bih „bojao“ i u sklopu ovog novog i već dvije godine najavljivanog modela.

Naime, gazda za Hondine pogone u Europi, gospodin Manabu Nishimae na prošlotjednom salonu automobila u Frankfurtu izjavio je kako nakon dvije godine od najave do danas „Honda napreduje u smislu preinaka i dorada prvenstveno po pitanju ovjesa“ i dodaje kako „Posljednjih dana razvojni tim zajedno s nekoliko testnih automobila svoje vrijeme provodi na Nürburgringu, gdje se automobil polako i sigurno približava rekordu kruga u smislu automobila s prednjim pogonom.“. Dakle svjetlo na kraju tunela se ipak nazire, iako je i dalje toliko daleko da se čini da samom tunelu zapravo i nema kraja. Bilo kako bilo, čini se kako će Nordschleife uskoro svijetu podariti još jednu uzdanicu u smislu gušta za volanom jednog brzog i (nadam se) usmjerenog automobila koji potpisuje Honda.
No baš da i jest tako, i dalje cijela priča predugo traje, a i u krajnjoj liniji je ista uobličena u aktualni model Civica koji ne samo da je ružan, nego mi doista nije jasno kako se tvorci tog automobila usuđuju nazivati dizajnerima. Iz tog se razloga jednostavno suzdržavam veseliti kao što sam to radio prije – dok je ime Honda značilo malo više od automobila namijenjenih penzionerima i onima koji žele kupiti kvalitetan automobil za manje novaca od konkurencije, jer u krajnjoj liniji na takav način dobiva se samo bezličnost koja Hondi s obzirom na prodajne rezultate posljednjih godina nikako ne treba.

Zato se doista nadam da će ružnjikavi Civic aktualne generacije s Type R oznakom barem otprilike djelovati kao unikatan i kompletan, te dobro promišljen automobil, jer u protivnom se bojim da bi 2-litarski Turbo motor za koji već sad određeni izvori tvrde da je apsolutno briljantan, mogao vrlo brzo i lako pasti u zaborav – zajedno s modelom Civica koji osobno i ja želim što prije zaboraviti.