Iako rezultati testiranja u smislu otpornosti na udar nisu bazirani na tržište unutar EU-unije, to ionako nije pretjerano bitno, jer se Honda kao i masa drugih proizvođača automobila prodaje na većini kontinenata. Uglavnom, rezultati ovog testiranja nisu nešto što bi se moglo nazvati „bajnim“.

Većina ljudi itekako dobro zna koliko su Hondini modeli iz nekih prošlih vremena imali aduta za kupnju. Tijekom ranih devedesetih su Honde tu i tamo svratile i u naše krajeve, a oni koji su ih imali u svom vlasništvu kleli su se u apsolutnu pouzdanost i performanse kakvima su u to vrijeme samo težili europski proizvođači automobila.
Sjećam se priča oko potrošnje ulja, tj. vožnjama bez ijedne kapi u motoru, ekstremno visoko postavljenim „crvenim“ poljima na mjeraču okretaja, a i proživio sam hrpu skoro histeričnih kilometara za volanom i na suvozačkom sjedalu nekolicine vječnih Civica „16-16“ (kako su ih skraćeno nazivali vlasnici) i u to vrijeme slobodno mogu reći da boljih jurilica na cesti nije bilo.
Da, konkurencija u obliku Golfa GTi, Peugeota 205 GTi, Renaulta Clio 16V i sličnih bila je itekako blizu, no s niti jednim automobilom te slavne „GTi“ klase nije se moglo juriti toliko ekstremno i brutalno koliko s Hondom Civic.
No čak i u to vrijeme neopterećenog jurcanja u 130-ak konja jakim automobilima unaokolo nije baš sve bilo skroz idilično…

Naime, dok su automobili „made in EU“ bili koliko-toliko ojačanih karoserija, Honda, Daihatsu, Suzuku i ostala kosooka svita jurilica nisu baš na takve stvari obraćali pažnju, pa se svako toliko unutar ekipe dogodilo da se npr. netko s Hondom CR-X ovio oko stupa, ili je pak neki od Suzukijevih Swiftova imao „totalku“ u kojoj su putnici jedva izvukli živu glavu.
Razlozi tome su jednostavni, a većinom se svode na tanak lim zbog kojeg su u to doba japanski automobili pri udarima „pucali po šavu“ i vrlo brzo postali neupotrebljivi.
No to je sada povijest koja je prije svega izložena afinitetima i subjektivnim riječima onih koji su tijekom tih vremena vozili japanske jurilice, pa sama po sebi ista i nije toliko bitna.

Ono što je pak jako bitno su današnja vremena, u sklopu kojih proizvodnja automobila više ni približno nije slična onim „zlatnim vremenima“ gdje je klincu od 18 godina bilo dovoljno par HR-dinara za par litara goriva i najbolji „frend“ na suvozačkom mjestu. Danas je jako bitno koliko grama CO2 automobil ispušta iz sebe, koliko je isti siguran za vožnju po cesti, te koliko uz sklopu automobila vlasnik dobije igračaka, tj. stavki s popisa opreme. Stoga se održava sto i jedno testiranje prije nego pojedini model vidi cestu, ali ni u tom stadiju testiranja nisu gotova.
Mi u Europi imamo takozvani EURO-NCAP, kroz čiji se radni mjesec razbije više automobila nego u nekom omanjem gradu lijepe naše na godinu, samo što za razliku od naših omanjih gradova, u centrima gdje se NCAP-testiranja vrše nitko nije pijan.
Ideologija iza poslovanja ove institucije leži u „sigurnijim automobilima“, tj. onima koji su otporniji na udarce, ma s koje strane oni došli.

Preko „bare“ postoji mali milijun više ili manje ovlaštenih tvrtki koje se bave ispitivanjima automobila, no organizacija zvana Consumer Reports uvijek je u centru pažnje, jer kako kažu „Mi smo najveća nezavisna organizacija za testiranje proizvoda. Ne primamo reklame i oglase, plaćamo sve proizvode koje podvrgavamo testovima i s obzirom smo neprofitna organizacija, nemamo dioničare“.
Iskreno, nemam razloga za nepovjerenje prema gore navedenoj organizaciji, jer se do sada nekoliko puta dogodilo da sam i osobno bio svjedok rezultata njihovih testiranja. No pustimo sad to, jer je u mom slučaju ionako riječ o laptopu i još nekoliko elektroničkih stvarčica, dok se u ovom tekstu (naravno) radi o automobilima.


Iz organizacije Consumer Reports je tijekom prošle godine izašao mali milijun testova vezanih uz automobile, no što se sigurnosti istih tiče, u sklopu kompaktne klase usporedni su rezultati izašli tek nedavno.
Pregledom dotičnih rezultata vrlo je vidljivo kako Honda s modelom Jazz (odnosno Fit, kako se u Americi ista naziva) zauzima prvo mjesto po pitanju nesigurnosti putnika u automobilu tijekom sudara, te u sklopu najmanjeg broja bodova uvjerljivo drži zadnje mjesto na rang-listi testiranih automobila.
Prema navodima organizacije, Honda briljira u mnogo toga – od performansi, relativno niskih troškova održavanja, kvalitete izrade pojedinih dijelova, preko ponašanja na cesti i zadovoljstva kupaca, no problem je utoliko što se dotični model pri sudaru ponaša kao da je napravljen od kartona. Samim time je u tom danas jako bitnom segmentu mala Honda zaslužila status automobila koji dotična organizacija nikako ne preporučuje za kupnju.


Naravno, Honda Jazz nije jedini automobil koji je dobio mali broj bodova na testu koji podrazumijeva udarce, jer se od konkurencije koju su sačinjavali Fiat 500, Nissan Micra, Mitsubishi Colt, Hyundai Accent i Toyota Prius C nije istaknuo ama baš niti jedan model, te su svi zadržani ispod granice „preporuke za kupnju“.
Oni koji su se malčice istakli, te svojim rezultatima u smislu sigurnosti ispali „marginalno-dobrima“ bili su Kia Rio, Toyota Yaris, Ford Fiesta i Mazda 2, dok je „dobrim“ proglašen samo Chevrolet Spark, što u prijevodu znači da su mali automobili i dalje najnesigurniji, ma kako ih tvornice dobro osmislile u početku. No to svejedno nije opravdanje da je Honda u cijeloj priči ispala najlošija, jer na području SAD-a upravo ta marka i dan-danas uživa poseban status među kupcima, koji bi se ovakvim rezultatima po pitanju sigurnosti itekako mogao smanjiti u obliku prodanih primjeraka pojedinih modela.

No za Hondu je priča o Jazzu zapravo završena u smislu aktualnog modela, jer uskoro stiže novi, za koji će se proizvođač zasigurno pobrinuti da više ne bude na dnu ljestvice ni po čemu. Pa iako se devedesete više nikad neće ponoviti, možda će vozači ovog malog Hondinog modela ipak biti rasterećeniji nego su to možda bili nakon čitanja rezultata ovih testiranja.

TEKST: Ivan IGloo Gluhak
FOTOGRAFIJE:ConsumerReports.org, WikiMedia.com, NetCarShow.com i Google Images