Iako sam GTA-serijal igrao od njegovih samih početaka i u svakom nastavku pronašao nešto zanimljivo i fora, moram priznati da sam se u najnovijem nastavku ove igre preporodio kao „gamer“. Razlozi su jednostavni, no ima ih mali milijun…pa idemo redom.

Kada se 1997. godine na PC-platformama pojavila igra pod nazivom Grand Theft Auto mislim da nitko nije očekivao pet nastavaka i mali milijun dodataka, te nekoliko desetaka milijuna štovatelja koji zadnjih petnaestak godina svoje vrijeme provode u krađama virtualnih automobila, ubijanju virtualnih ljudi i manje-više upražnjavanju svih onih zakonom zabranjenih stvarčica i situacija.
No kako sad ne bih ulazio u dubioze oko sada već pomalo arhaičnih nastavaka ove genijalne igre, posvetit ću se najnovijem nastavku.


Radnja: Za razliku od prijašnjih nastavaka, u sklopu GTA V radnja je podijeljena na tri glavna lika. Prvi je jednostavno Michael – čovjek mutne prošlosti koji je proglašen mrtvim u zamjenu za svjedočanstvo oko ekipe s kojom je pljačkao sve i svašta u svojim mladim danima. Smješten na brdo iznad Los Santosa u luksuznu kuću sa ženom i dvoje djece, te pod konstantnom paskom vladinih udruga koje financiraju poprilično bogat stil života, čovjeku je zapravo jako dosadno i na sve mile i nemile načine pokušava pobjeći od vlastite prošlosti. Pri tome gubi sve veze sa svojom obitelji, pa se kao rezultatno stanje toga događaju raznorazne krize u sklopu ionako disfunkcionalne obiteljske slike. Žena mu skače iz kreveta u krevet s raznoraznim teniskim trenerima, Yoga-guruima i sličnim usputnim strancima, dok klinci vode svoje politike. Kći aspirira svijetu instant-slave i ne bira ni ciljeve ni sredstva, okušavajući se čas kao talent na televizijskom talent-showu, čas kao porno-glumica, dok sin sjedi u svojoj sobi, ubija se od pušenja trave i peglanja ratnih video-igara na velikom televizoru i općenito ne radi ništa pametno.
Uglavnom, Michael je u samom početku igre zapravo pred „pucanjem“ i tu kreće cijela zavrzlama.

Drugi lik zove se Franklin i zapravo je tipičan stereotip mladog crnca u getu nekog razvikanog grada – bavi se kriminalom, ljudski život mu ne vrijedi ništa i jedino što ga zapravo zanima svodi se na zelenilo novčanica koje mu se nalaze u džepu. Oko njega je ekipa isto toliko disfunkcionalnih crnaca zadojenih Hip-Hop glazbom, jeftinim drogama i isto takvim ženama, te konstantnom neradu i iskorištavanju sustava gdje god im se za to ukaže prilika. Dakle stereotipi viđeni tijekom devedesetih u sklopu filmova „Boyz ´N da Hood“ i „Menace II Society“ i u sklopu ove igre su itekako prisutni i od strane autora igre iskorišteni kako bi se po tko zna koji puta narugali svakodnevici u getu.
Obzirom Franklin „vraća“ automobile za koje kupci ne plaćaju rate kredita i leasinga, krađa mu nije stran pojam, pa se jednom prigodom životi njega i gore navedenog Michaela jednostavno isprepletu i od tog momenta obojica kroz igru funkcioniraju kao prst i nokat.

Treći i ujedno najgenijalniji lik u igri zove se Trevor. Kada sam lika prvi puta vidio u sklopu igre, sjećam se pomisli „ajme kako su tvorci ove igre nenormalni“, jer Trevor je personifikacija ultra-inteligentnog luđaka s kompleksom Boga. Čovjek je sklon alkoholu i teškim drogama, sam sa sobom nije načisto oko vlastite seksualnosti, a za bilo kakav stilski izričaj jednostavno nema smisla ni vremena. Kao jedini preostali član Michaelove ekipe pljačkaša, ostavljen samom sebi na raspolaganje, Trevor je jednostavno sadist koji apsolutno ne brine za nikog izuzev vlastitog opstanka. K tome je ljut na svojeg najboljeg prijatelja Michaela kad sazna da je ovaj zapravo živ i zdrav, te da ga je kao prijatelja bez veze oplakivao deset godina, pa mu se nasilno vraća u život i itekako ga zagorčava na sve moguće i nemoguće načine. Svako toliko prodaje jeftine filozofije, razbija i ubija sve oko sebe na najgore moguće načine i cijeloj priči pridonosi na jedan perfidno-bolestan i strahovito smiješan način, te moram priznati da mi je kao lik u igri Trevor zapravo najdraži i najbolje izveden.

Uglavnom, kada se sva trojica upoznaju i postanu ekipa, zajedno proživljavaju raznorazne drame. Neke su uzrokovane vlastitom konstantnom gramzljivošću za lovom, neke su pak uzrokovane duhovima iz prošlosti, a uvelike im živote komplicira i FIB u obliku Federalne agencije koja stalno nešto mulja i zataškava, te ovu trojicu koristi za svoje prljave igre pod ucjenom. Dakle sada je otprilike jasno koliko je sama priča kompleksna i zanimljiva, a dodao bih i apsolutno spaljena i otkačena u ama baš svakom pogledu.

Grafika: Što reći… Za mogućnosti sada već pomalo zastarjele Playstation 3 igraće konzole, grafika je savršena – čista, glatko animirana i s tonom detalja koji se iz sekunde u sekundu naziru na ekranu. Rezolucija je manje-više standardna i već viđena u GTA IV, no zato sama veličina mape po kojoj se likovi zapravo kreću tijekom igre nešto je samo po sebi fascinantno. Od hrpetine kvartova, zgrada, planina, detalja neba, asfaltiranih površina, livada, pustinja i vodenih površina, preko raznoraznih vremenskih efekata i sličnih detalja, pa sve do ljudi, prijevoznih sredstava cestovnog i zračnog prometa, te malog milijuna znakova, oznaka, postera i sličnih detalja, GTA V apsolutno očarava. No nisu detalji jedino što je ovdje prisutno, jer za razliku od mase drugih igara ovakvog tipa, u GTA V je ono najposebnije jednostavno atmosfera savršenog kaosa upakiranog u jedan virtualni grad nalik Hollywoodu u sklopu kojeg se autori igre itekako poigravaju američkom kulturom i vrijednostima do granica totalnog neukusa.
Zapravo se čini kako su ovim nastavkom autori željeli banalizirati i sarkastično opisati sve ono što je u današnje vrijeme moderno, pa se u maniri takvog pristupa poigravaju svom silom grafičkih detalja koji većinom tjeraju na smijeh ukoliko imate malo bolesniji način z****ancije poput mog.

Zvuk: Za početak kristalno jasan i s nekoliko opcija vezanih uz surround. No kada se tehnikalije stave na stranu, jednostavno se neizostavno moram uhvatiti za ono što je obavezan dio svakog GTA nastavka, a to je muzička podloga u obliku radio-stanica.
U tom se segmentu i u GTA V nalazi doista za svakog ponešto – od Country-muzike, preko Hip-Hopa, klasičnog Rapa, Popa, Rocka, Alternative, Punka i New-Age glazbe, pa sve do chat-radija u sklopu kojeg postoji nekoliko sati „emisija“ u sklopu kojih autori izriču toliku količinu savršeno sarkastičnih nebuloza, da to jednostavno nije normalno i za krepati je od smijeha.
Naravno, tijekom pauzi tema na chat-radiju i muzike na ostalim stanicama, tu su fenomenalno osmišljene reklame koje su u samoj srži toliko lucidne, sarkastične i smiješne da sam po tko zna koji puta pred ekranom uz igranje jednostavno vrištao od smijeha.
Uglavnom, što se muzike u GTA V tiče, rekao bih da je (i opet) jednostavno zakon, jer okupiti imena poput Simple Minds, Pet Shop Boys, Tangerine Dream, NWA, Dr. Dre, Waylon Jennings, Beyonce, Britney Spears, Bauhaus, Johnny Cash i svu silu ostalih pripadnika globalne glazbene scene proteklih četrdesetak godina, mislim da je zabavno za svakoga, te samim time GTA V svrstava u rijetke igre s fenomenalnim soundtrackom u kojem se svakim igranjem gušta sve više i više.


Popratni elementi: Obzirom je Grand Theft Auto: San Andreas dugo godina bio najkompleksniji nastavak GTA-serijala u sklopu kojeg je npr. glavnog lika pretjeranom konzumacijom hrane bilo moguće natjerati da ima stopedeset kilograma, a GTA IV ispao je pomalo nedorađen u tom segmentu, autori su se u sklopu novog nastavka potrudili ponuditi strahovito puno toga što likovi mogu raditi tijekom igre. Moguće je ući u raznorazne zgrade i tvrtke, koristiti razne uslužne djelatnosti poput šišanja, brijanja, promjene outfita, kupovanja raznoraznog oružja i dodatne opreme, tetoviranja, plesa u krilu u obližnjem „kupleraju“, konzumiranja seksa s prostitutkama koje iz večeri u večer na cesti ima sve više i više i sličnih svakodnevnih stvari. Također je moguće ukrasti i voziti ama baš svaku napravu koja ima kotače, te pokoju koja ih nema, a isto tako je likovima omogućeno čitati news-portale, koristiti bankomate, poigravati se s burzom dionica, kupovati raznorazne djelatnosti i zgrade, polaziti škole letenja i još svašta više ili manje potrebno tijekom prolaženja misija. Dakle kompleksnost je jedna od glavnih odlika ove igre i doista će se tijekom igranja za svakoga pronaći nešto na čemu će izgubiti nekoliko sati života, a da taj gubitak vremena neće nimalo utjecati na prijeđeni postotak same igre koja je onako usput rečeno ogromna i strahovito kompleksna. Osobno moram priznati da sam u tvrtki „Los Santos Customs“ izgubio nekoliko sati slažući i tunirajući raznorazne tipove automobila koje je tijekom igre moguće pronaći, tako da je i u svijetu tuninga ova igra u svom petom nastavku postala bliska konzumentima tog dijela globalne automobilističke scene.

Igrivost: Ukratko jednostavno fenomenalna!

Za kraj: Što reći, a da se niti jednim dijelom ne podcijeni ova najnovija tvorevina Sama Housera i izdavača u obliku Rockstar Games? Genijalno? Ultra-kompleksno? Satirično i krajnje zabavno? Ludo i blesavo do krajnjih granica? Uvredljivo?
Hm…rekao bih sve navedeno, što je zapravo dovoljan set razloga da odete do nekog dućana koji se bavi prodajom igara i priuštite si doslovno sate i sate zabave na najluđi mogući način, jer ono što Grand Theft Auto V nudi, u današnje vrijeme je u stvarnom svijetu zabranjeno i kažnjivo zakonom, no u sklopu ove igre je isto tako i savršeno normalno i poželjno.
Moralisti će se itekako buniti i na ovaj nastavak ovog danas već legendarnog serijala, no ukoliko igru shvaćate kao igru, vjerujem da bolje i zabavnije anti-stres terapije jednostavno nema. U svakom slučaju probajte – nećete pogriješiti.

TEKST: Ivan "IGloo" Gluhak
FOTOGRAFIJE: Rockstargames.com i iGta5.com
VIDEO: YouTube.com