Gran Turismo 6 – savršenstvo u obliku skraćenice GT6?
Prošlo je petnaest godina u sklopu kojih je inicijalna ljubav prema automobilima prerasla u instituciju koja ne prestaje fascinirati detaljima, virtualizacijom fizike i profesionalnošću pristupa nečem toliko banalnom poput simulacije vožnje na PlayStation-konzoli. Uglavnom, slijedi recenzija…
Za sve one koji svoje vrijeme tu i tamo troše s kontrolerom u rukama, vjerujem da serijal simulacija vožnje pod nazivom Gran Turismo nije nešto strano. Dapače, svjedočio sam nekolicini situacija gdje su za svijet automobila krajnje nezainteresirani ljudi itekako guštali prolazeći zavoje staza ove igre, tako da nimalo ne čudi popularnost igre koju je gdin. Kazunori Yamauchi iz jednostavne ideje pretvorio u silne milijune prodanih primjeraka.
Iako je prošlo petnaest godina od predstavljanja prve u nizu igara s ovim imenom, čini se kao da je sama igra tek počela s razvojem, jer iako je koncept realno već prastar, ekipa iz tvrtke Polyphony Digital već šesti put nalazi načina kako da iznova fascinira sve nas koji volimo sjediti uvaljeni u trosjed i glumiti trkače buljeći u televizor.
Šesti je nastavak Gran Turisma na tržište zapravo stigao iznenađujuće brzo, jer peti se nastavak odgađao mali milijun puta i činilo se kako je od inicijalne najave do samog datuma izlaska te igre prošlo stotinu godina, tako da moram priznati da najave za „šesticu“ nisam doživljavao kao nešto pretjerano bitno. No eto…GT6 je stigao i u pravilu dostojno obilježava svih petnaest godina postojanja ove igre koja je u današnje vrijeme postala institucijom.
Pa eto, nakon nekoliko sati igranja i nekolicine neprospavanih noći, ono što mogu reći o samom iskustvu igranja i elementima koji ovu vječnu igru opisuju bilo bi sljedeće:
Ideja: manje-više ista kao i do sada, samo u nešto opširnijem izdanju u smislu staza, automobila i opcija u sklopu kojih je moguće pronaći za svakog ponešto.
Grafika: jednom riječju savršena. Bezbroj poligona kojima je stvorena jedna sasvim nova dimenzija virtualnog utrkivanja, a da se pri tome s iznimno opterećenom konzolom ne događa ništa loše u smislu uglađenosti. Dapače, čini mi se kako je grafički dio naizgled riješen pomalo „sirovije“ kako bi se dobila doza detalja jako bliskih opisu foto-realizma.
To se možda najbolje vidi tijekom gledanja sveg onog što ste napravili tijekom trajanja utrke, tj. u sklopu replaya, gdje su kamere iskorištene na najbolji i najrealniji mogući način. Auto-focus, zamućenja pozadine i svih ostalih segmenata kroz kadrove prikazane na ekranu, doista donosi jednu novi dimenziju uživanja u virtualnom utrkivanju – bilo za vrijeme ili nakon same vožnje, tj. gledajući replay.
U svakom slučaju se itekako vidi pozitivan pomak u odnosu na „peticu“ i već je to zapravo sasvim dovoljno izraziti kao razlog za trošenje novaca.
Zvuk: iako moram priznati da sam u tom segmentu uvijek bio pomalo razočaran, u „šestici“ zvuk zapravo i nije loš. Neki prepoznatljiviji zvukovi motora poput onih Honde Civic VTEC ili pak Mazde RX-7 FD postali su još uvjerljiviji i prepoznatljiviji, no s druge strane ipak ima onih automobila koji ispuštaju neartikulirane zvukove ni približno slične onima u stvarnosti.
Dakle jednostavno ne mogu potvrditi najave izdavača u sklopu kojih su spominjani akustični tuneli i studio, te hrpa audiofila s mikrofonima visoke razlučivosti zvuka koji su hodali „po terenu“ i snimali ton po ton.
Ako pak to sve i jest istina, onda su se spomenuti audiofili krivo predstavili, jer zvuk npr. BMW-a M3 E92 nema veze ni s mozgom, a kamoli s V8 motorom koji se u stvarnom svijetu čuje jednostavno savršeno.
Dakle zvuk motora je i dalje pomalo diskutabilan i podrazumijeva one automobile kod kojih je „pogođen“ i one kod kojih to baš i nije tako, no zato su zvukovi okoline, škripe guma i sveg ostalog u smislu opće atmosfere automobila na stazi apsolutno savršeni i tu nema dvojbe – pogotovo uz 5-6-7.1 surround sustav u dnevnoj sobi.
Fizika: ne, nisam fizičar i ne znam izračunati jednadžbe ovog ili onog, no zato znam kako su mi se u određenim situacijama ponašali automobil na cesti tijekom divljanja.
Stoga striktno u segmentu fizike možda i ne mogu egzaktno reći što su pametne glavice u obliku tvoraca Gran Turisma 6 uspjele sastaviti u smislu algoritama koji definiraju ponašanje automobila na cesti, no vozeći Toyotu Yaris na 16-inčnim kotačima i sportskim podvozjem, primijetio sam jako puno sličnosti sa stvarnim situacijama u kojima sam se našao za volanom tog malog automobila.
Dakle rekao bih da je ekipa dežurnih fizičara svoj posao odradila kako treba.
Staze: kako ne bih unedogled nabrajao staze koje se (po tko zna koji puta) pojavljuju u Gran Turismu 6, spomenut ću samo one novijeg datuma. Dakle uz već manje-više standardnu raspodjelu u okvire gradskih, izmišljenih, stvarnih i prljavih staza, tu su svoje mjesto našle staze Spa Francorchamps, Silverstone, Brands Hatch i Mount Panorama (odnosno nekima poznatija pod imenom Bathurst) u smislu onih realnih i postojećih. Od onih izmišljenih staza, moram priznati da je ona nazvana Apricot Hill zasjenila sve ostale, vrativši se u sklopu GT6 u punom sjaju, no vrijedi spomenuti i Matterhorn u obliku brdske staze na velikoj nadmorskoj visini i svom silom ultra-zeznutih zavoja.
Testna staza je također nova, no isto tako i ne baš vrijedna spomena, s obzirom na to da je dosadna i ravna, te u slučaju korištenja nekog sporijeg automobila tjera na samoubojstvo.
Ono što je zajedničko svim stazama u igri jest skoro nenormalna količina detalja koji su jednostavno tu negdje kad na njih obratite pažnju i čini se kako je ama baš sve podređeno atmosferi i što je moguće realnijem prikazu samih staza i njima pripadajućih okolina.
Dakle još jedan plus je tu.
Automobili: za početak je bitno reći da nikako ne bi trebalo "pasti" i dati se zavarati od strane velikih brojeva koji opisuju količinu modela u Gran Turismu 6. Da, brojka koja opisuje svu tu količinu raznih modela automobila jest negdje oko 1,200 što je puno na svakom jeziku, no kada se jednom malo zagledate u detalje, možda ćete poput mene ostati pomalo razočarani.
Naime, tijekom posljednjih mjeseci spomenuta je generalna brojka od 1,200 automobila koje je u GT6 moguće voziti. Također je spomenuta i nekolicina novih automobila, tj. onih koji nikad prije nisu viđeni u sklopu ovog serijala, pa su se tako npr. na popisu odjednom našli Ferrari Daytona, Pontiac Firebird Trans Am, BMW Z8, Lamborghini Diablo i Audi Sport Quattro. No stvari po pitanju brojnosti automobila zapravo i nisu toliko impresivne, s obzirom na činjenicu kako se u sklopu ponude raznoraznih proizvođača nalazi mali milijun istih modela s različitim oznakama.
Tako npr. Nissan nudi 79 verzija modela Skyline, od kojih samo GT-R R34 postoji u preko dvadeset varijacija na temu samog sebe.
Isto vrijedi i za Hondu, čiji se modeli S2000 i NSX broje u dvadesetak varijacija na temu pukih oznaka, a ni Mazda nije daleko sa svojih preko trideset verzija modela MX-5 i otprilike isto toliko varijacija na temu modela RX-7. Dakle brojka od 1,200 RAZLIČITIH automobila automatski pada u vodu, jer izuzev boje ili dezena kotača i nema neke razlike među masom automobila portretiranih u ovoj igri.
Ono što se pak može reći jest činjenica da je u sklopu igre prisutna osnovna podjela na „premium“ i „standard“ automobile, no za razliku od „petice“, u ovom su nastavku Gran Turisma tvorci poradili na detaljima onih „standardnih“ automobila i poprilično ih kvalitetom u smislu izgleda približili onima koji se opisuju atributom „premium“.
Iako se na „standardnim“ automobilima ne može igrati s optičkim dodacima (izuzev nepotrebno velikih krila na stražnjim krajevima određenih modela), moguće je promijeniti boju karoserije, te dezen i boju kotača i time barem malo personalizirati vlastiti automobil od nekog drugog tijekom online igranja.
Dakle, čini se kao da je tzv. „copy-paste“ shema itekako pomogla tvorcima igre, jer se u sklopu 1,200 navedenih modela nalazi osamstotinjak različitih i ostatak manje-više identičnih verzija određenih modela.
Isto tako je većina kopirana iz petog nastavka Gran Turisma, pa mi zapravo i nije pretjerano jasno što su to tvorci igre toliko dugo proizvodili, kada noviteta po pitanju automobila baš i nema toliko puno u ponudi.
No neka im bude, s obzirom na činjenicu da su detalji tu gdje trebaju biti i ponašanje automobila na stazi je izvedeno upravo onako kako treba biti.
Zaključak: Gran Turismo je usprkos punih petnaest godina postojanja i dan-danas atraktivna igra koju iz nastavka u nastavak vode samo detalji koji zaljubljenicima u ovu igru (očito) život znače. Iskreno, ni sam nisam izuzetak tog pravila, jer uhvatiti se igranja bilo kojeg nastavka GT-serijala ne gubi sjaj ni sekunde.
Šesti je nastavak donio nove menije, novi dizajn sučelja, nekoliko novih automobila i staza, te uvelike unaprijeđenu grafiku, igrivost, fiziku i zvuk. No sve je to samo jedan mali dio onoga što je Gran Turismo 6 i opet uspio postići, a upravo u tome i leži apsolutna čar i zavodljivost ove igre u svom najnovijem izdanju.
Naravno, radi se o jednostavnoj činjenici da je GT6 od mene i opet uspio napraviti čovjeka koji se usprkos ranim jutarnjim satima i crvenim očima bori sam sa sobom oko „samo još jedne utrke“ prije spavanja.
I da, postoje mnoge simulacije vožnje koje su u stanju imati takav efekt na čovjeka, no rijetke su one koje uz taj efekt istovremeno donose svojevrsno ispunjenje dječačkih snova, odnosno sjedanje za volan nekog od posebnih automobila o kojima sam maštao i otvorenih i zatvorenih očiju.
Da, svjestan sam kako je to samo virtualno i kako se moje dupe zapravo ne miče iz trosjeda, no s druge strane gledano, segmentima je dovoljno blizu „prave stvari“ i barem otprilike mi opisuje kako je to sjesti u npr. Ferrari F40 i provozati se kilometrima staze Spa Francorchamps.
Bilo virtualno ili ne, ponekad mi je i to dovoljno da bi snovi (p)ostali stvarnost.
TEKST: Ivan IGloo Gluhak
FOTOGRAFIJE: GTPlanet.net, AutoBlog.com i Google Images