Ponekad je biti u pravu, tj. imati istomišljenike jednostavno jako dobar osjećaj…

Već sam nebrojeno puta kroz tekstove ovog malog internetskog kutka posvećenog kultu automobila ponovio da za mene sport nije sport, ako ne podrazumijeva četiri kotača i volan.
Pa iako sam svjestan da u datom momentu to zvuči pomalo zatucano, tako i dalje razmišljam. Jednostavno je u mom slučaju nemoguće „starog konja učiti novim trikovima“, pa je najjednostavnije suočiti se s time i održati stav koji branim.
No svijet automobila i oktanskih sportova više nije ono što je bio, već se tijekom godina u svijet na četiri kotača na cesti i na stazama upetljao mali milijun raznoraznih čimbenika.
Neke su donijeli eko-mentalisti, neki su jednostavno stvar tehnologije i trenda zaglupljivanja masa, dok su neki stvar politike i propagande, i koliko god da se osobno bunio protiv svega toga i s koliko god ljudi zapravo dijelio mišljenje po pitanju nekih stvari, tu se jednostavno ne može učiniti puno, jer se kad-tad u svakom scenariju razmišljanja dolazi do zida, a taj zid je sazdan od novčanica raznoraznih valuta.

U toj maniri već dugi niz godina funkcionira i najveći oktanski cirkus na svijetu, tj. Formula 1.

Kada bih radio usporedbu između „onda“ i „danas“, Formula 1 je iz godine u godinu zapravo malo pomalo gubila čar, te je konstantnim promjenama pravilnika i reduciranjem komponenata na bolidima u današnje vrijeme svedena na kastriranu verziju sporta u kojem su vozači bili neka forma super-heroja. Naravno, reći tako nešto zapravo je pomalo „pjesnički“, no ti su vozači doista bili u stanju sav svoj strah i gušt stopiti u brzinu i pobjeđivati, te iz utrke u utrku i iz sezone u sezonu graditi status legendi za sebe i status apsolutne fascinacije za sport u kojem su se natjecali.
No danas to baš i nije tako…

Iako se u današnje vrijeme vozače Formule 1 smatra brzima i sposobnima, mišljenja sam da su se vremena zapravo promijenila na gore, jer današnji vozači zbog svoje kompleksnosti rijetko kome mogu biti uzor. Pod time prvenstveno mislim na one pozitivne stavke koje podrazumijevaju fizičku spremnost i otpornost, te ogroman kvocijent inteligencije i skoro nenormalnu sposobnost pamćenja, no i one negativne koje podrazumijevaju apsolutan manjak osobnosti i rijetko izražavanje vlastitog mišljenja, što je po meni jednostavno tragično.
Tijekom posljednjih tridesetak godina su vozači poput Ayrtona Senne, Keke Rosberga, J.P. Montoye i Riccarda Zonte smatrani tvrdoglavima, neotesanima, te egocentričnim manijacima, no to su bili „samo“ vozači u onom obliku u kakvom su zapravo trebali biti – kompetitivni, sposobni, brzi i pomalo ludi. Zato su i bili na meti kritika, jer svijet je jednostavno (pre)često sklon brkanju pojmova i upiranju prstom u one koji su dovoljno direktni i usmjereni prema zadanom cilju, te putem prema njemu ne prezaju ni od čega. No osobno mislim da takvih atributa današnjim vozačima itekako fali, jer (pre)često ispadaju poput marioneta kojima upravlja sustav koji potpisuje najbogatiji pigmejac na svijetu i njegov tim odvjetnika i dušebrižnika, a sve u cilju zadovoljstva sponzora i konstantnog priliva novaca na račun.

Tome bih u prilog ponudio nekolicinu staza koje su nastale zbog prisilne globalizacije sporta, te se u sklopu tog dodvoravanja stričeka Bernieja i njegove vesele družine onima koji imaju novaca, Formula 1 odjednom vozi u Emiratima, Koreji, Kini, a uskoro i u Rusiji koja s automobilizmom i nema baš neke pretjerane veze.
Sve te nove staze „proizvodi“ jedan jedini čovjek i samim time su sve podređene tehnici, umjesto da su orijentirane prema brzini i isticanju vozača kroz neustrašivost, a ne samo kroz psihičku spremnost i tehnologiju o kojoj su isti u današnje vrijeme na neki način ovisni, a to je jednostavno krivo, jer na takav način Formula 1 postaje testno polje novih tehnologija za cestu, te show-program za one koji tijekom vikenda nemaju pametnijeg posla.
Zato protekle dvije sezone nisam pratio ni s polovicom pozornosti u usporedbi s nekim prijašnjim vremenima, kada sam utrke čak i snimao i pregledavao po nekoliko puta zaredom.

Zapravo se u današnje vrijeme svijet Formule 1 uspio isprostituirati prema sponzorima, bogatim državama i velikim tržištima, dok za one „hard-core“ ljubitelje tog sporta zapravo i nije ostalo puno razloga da nevezano uz vremensku zonu u kojoj se utrke održavaju nastave biti prikovani uz male ekrane u bilo koje doba dana ili noći.

Razlozi tome su prvenstveno u konstantnom politiziranju, ujednačavanju i kompromisima koje Bernie i ekipa u maniri „poboljšanja“ rade iz godine u godinu. Zbog tih kompromisa bolidi iz godine u godinu postaju sve ružniji, tiši i štedljiviji, pa samim time pada i interes publike prema utrkama, što je pak očito kada se cijela priča oko F1 pogleda između redova.
Umjesto da se obraća pozornost na sirovi talent vozača i tehnološku spremnost konstruktora, te da „brže, više, jače“ bude osnovna filozofija cijele priče, u današnje vrijeme postoji KERS, V6-motori, volani s više tipki od najkompliciranijeg kontrolera za PlayStation, te se naglašava štedljivost u smislu goriva i guma, što je jednostavno krivi pristup.

U prilog tome bih spomenuo nedavni intervju koji je za jedan talijanski magazin dao predsjednik Ferrarija, odnosno gospodin Luca di Montezemolo, koji je između redaka najavio Ferrarijev sve izvjesniji odlazak iz Formule 1.
Konkretni datumi i razlozi nisu izrečeni od strane šefa najusmjerenije momčadi u F1, no striček Luca je svoju provokaciju pojasnio kroz konstataciju da „Formula 1 posljednjih godina ide silaznom putanjom, jer FIA jednostavno ne razumije da ljudi dolaze gledati F1 radi uzbuđenja, a ne radi ujednačavanja momčadi, manje potrošnje goriva, efikasnosti motora smanjenih kapaciteta, te potrošnje guma“. Također, nakon tih riječi, gdin. di Montezemolo dodaje kako „Formula 1 treba biti sport, što u svojoj suštini zapravo i jest, no s druge strane F1 predstavlja i show, što je nemoguće održati ukoliko vozači sami sebe i svoje bolide gurali do krajnjih granica“.
Moram reći da se slažem sa svakim slovom koje je gdin. di Montezemolo izrekao tom prigodom, iako je Ferrarijev PR-odjel ubrzo reagirao i te izjave nazvao „ishitrenima“ i „pretjeranima“, tj. pokušao objasniti kako je gdin. Luca jednostavno krivo shvaćen zbog svoje strasti prema Formuli 1 u kojoj je Ferrari prisutan „skoro genetski“.

Nadalje, gospodin di Montezemolo najavljuje da „Ferrari kreće s programom koji bi uskoro trebao zaživjeti, te crvene bolide vratiti na La Sarthe do 2020. godine“, što u prijevodu znači da bi se do kraja drugog desetljeća 21. stoljeća Ferrarijevi bolidi mogli naći na slavnoj utrci 24 sata Le Mansa, što bi pak bio svojevrstan presedan, s obzirom na činjenicu da se takvog što nije dogodilo još od davne 1972. godine.

No bilo kako bilo, činjenično stanje je tu i podrazumijeva konstantno brkanje pojmova od strane FIA-e i gospodina Bernieja, koji zajednički smanjuju motore, igraju na kartu ekonomičnosti (što je pljuska za intelekt svakog prosječnog zaljubljenika u svijet oktana), te od vozača rade beskarakterne i podložne figure s volanima u rukama.
Mislim da je taj put apsolutno kriv i iskreno se nadam da će se trend preokrenuti barem malčice, jer ukoliko se ovako nastavi, uskoro ćemo gledati električne bolide na tehnički savršenim stazama, dok će isprani umovi umjesto za volanom sjediti u boksevima i s kontrolerima u rukama voziti svoje bolide putem ekrana i radio-veza u maniri ekonomije i tišine.
Samo me zanima tko bi bio dovoljno lud da za takvog što plati ulaznicu.


TEKST: Ivan IGloo Gluhak
FOTOGRAFIJE: Ferrari.com, Edmunds.com, AutoBlog.com, SuperCars.net i Google Images