Ferrari GTO, F-40, F-50…sve su to bili automobili ideološki namijenjeni više za korištenje na stazi nego na cesti i u svakodnevnom životu. Nova je era u Ferrariju donijela određene nove filozofije i pristup tržištu, no ipak se svako toliko iz tvornice snova smještene u Maranellu pojavi usmjerenija verzija nekog od "običnih" modela. Pa nakon nekoliko godina, eto i najnovije…

Moram priznati da kad se prisjetim pojma "Baby Ferrari" koji sam često primijetio kod opisivanja i recenzija nekog od "baznih" Ferrarijevih modela, isti mi često pomalo fali.
Da, novi modeli najcrvenije tvornice na svijetu itekako su posebni, puni strasti i tehnologije, te i dan-danas mame uzdahe nevezano uz dob, spol ili vjersku zajednicu. No čini mi se da se kroz godine priča oko nekih modela pomalo pomiješala.
Da pokušam objasniti: ako se vratimo dvadesetak godina u prošlost i prisjetimo se po meni najljepšeg "malog" Ferrarija ikad uobličenog u F355, istovremeno ćemo se sjetiti i modela 348, koji je F355 zamijenio na tržištu. Uglat i obao, širok i nizak, no prelijep i poseban sa svih strana, ovaj je Ferrari postao hit čim se pojavio na tržištu. No u to je vrijeme Ferrari proizvodio još nekoliko modela koji su jasno bili postavljeni klasu iznad F355, tj. za F355 se znalo da je "Baby Ferrari", te samim time i gdje mu je mjesto.

Krajem prošlog milenija svijet je dobio nasljednika s dudom u opisu, tj. Ferrari 360 Modena. Iskreno, taj mi model nikad nije "sjeo" kako treba, jer je opis nekome tko ne zna o kojem se automobilu radi obavezno sadržavao pridjev "ružnjikav", no da bi 360 Modena zasjala u punom sjaju, sve što sam trebao jest zažmiriti i prepustiti se slušanju. Iskreno, mislio sam da ću zvuk F355-ice zauvijek držati kao najimpresivniji, kada sam kraj 360 Modene prvi puta žmirio, zvuk tog automobila za mene je bio toliko impresivan, da sam prebolio ružnjikav dizajn eksterijera i sve dijelove s Fiata Punta koji su se na njemu nalazili.
No ono što u tom momentu nisam znao, jest činjenica da se Ferrari 360 Modena pokazao kao prekretnica jedne tradicionalne filozofije koja je od šezdesetih godina prošlog stoljeća pojam "Baby Ferrari" držala aktualnim.

U tom je momentu izlaskom modela 360 Modena na tržištu započela era u sklopu koje se "male" Ferrarije više nitko nikada neće usuditi nazvati bebama. No to nije sve, jer je dotični model začetnik jedne sasvim nove filozofije u kojoj će upravo ti nekad "maleni" Ferrariji postati okosnica sveg ostalog što ta slavna tvrtka proizvodi.
Dokaz tome je činjenica kako je nakon par godina proizvodnje modela 360 Modena na scenu stupila limitirana, pojačana, olakšana i poprilično skuplja verzija tog modela sa sufiksom "Challenge Stradale", koja je zapravo na neki način začetnik "manje je više" filozofije koja je danas uzela toliko maha u svijetu automobila.

Kada se 2004. godine na tržištu pojavio model F430 u obliku nasljednika Ferrarija koji nitko nije nazivao bebom, povratak nešto klasičnijem dizajnu bio je očit, tako da je F430 doista izgledao odlično, ali postojao je problem koji je bio očit čim bi F430 pustio glas. Naime, zvuk tog automobila za mene je jednostavno "ništa posebno", što od Ferrarija nisam očekivao.
No pustimo sad to, jer "popravni" je ionako odražen u obliku verzije sa sufiksom Scuderia (odnosno kasnije i Scuderia 16M), koji je iz dotičnog modela napravio jedan od najpoželjnijih i (s obzirom na opremljenost istog) jedan od najprecjenjenijih automobila svih vremena.
Iako je Scuderia na stazi bila ekstremno uvjerljiv automobil, nekako si ne mogu zamisliti otvorene varove na podu, nedostatak bilo kakvog klima-uređaja, CD-playera i sličnih stvarčica koje kad-tad čovjek za volanom nekog automobila želi upaliti, no tržište je progutalo mamac i "manje za više" filozofija pokazala se savršeno ispravnom.

Godine 2009. Ferrari je modelom 458 Italia ne samo na tržište predstavio savršen spoj dizajna, tehnologije, zvuka, osjećaja i sveg ostalog što uz njihove modele dolazi u paketu standardne opreme, već i automobila za koji bi nekolicina ljudi poput mene bez problema dala bubreg-dva.
Vidjeti Italiu negdje na cesti bio je praznik za oči i uši i dan je automatski ispao bolji nego je bio do tog momenta, no s druge strane me cijelo vrijeme nekako kopkalo kako je zapravo 458 Italia jedan od najzbrkanijih modela koje je Ferrari ikad proizveo. Razlog je jednostavan: ako je Ferrari Enzo u smislu brzine, ubrzanja, držanja ceste i sveg ostalog što istovremeno plaši i uveseljava vozače ovog automobila ono najbolje što Ferrari u tom momentu nudi na tržište, kako je onda moguće da 458 Italia kao manji i puno "običniji" model u smislu ekskluzivnosti ovom gore navedenom monstrumu uzima mjeru na stazi i na cesti? Jesam li jedini kojem takva priča ne sjeda baš najbolje?
Mislim, ukoliko je Ferrari Enzo nešto što je trebalo posebno naručivati, biti prisutan na listama čekanja i imati u garaži nekoliko starijih modela Ferrarija, kako je moguće da su u Ferrariju iz ljudi s tog popisa odlučili napraviti tolike ovce, te na tržište izbaciti model dostupan svakome dubljeg džepa bez nekih posebnih uvjeta? Je li to doista samo meni malo blesavo?
Odgovor na to pitanje vjerojatno nikad neću saznati, no isti u pravilu i nije toliko bitan koliko aktualna objava kojom prestaje iščekivanje onog što smo svi znali da slijedi u obliku neke specijalne verzije modela 458 Italia.

Nasljednik filozofije i sve samo ne "Baby Ferrari" naziva se 458 Speciale, što možda nije najimaginativniji naziv, no itekako dobro opisuje namjeru i ideologiju primjene.
Poput modela F430 Scuderia, ovaj je model također više namijenjen upotrebi na stazi nego na ulici i u svakodnevnom životu, što je zapravo odlično zbog nekoliko stvari. Prva je činjenica kako Justin Bieber definitivno neće htjeti imati ovaj automobil i njime po cesti izvoditi svinjarije, dok druga leži u činjenici kako je ovo jedan od najbolje koncipiranih Ferrarijevih modela svih vremena.
Iako se tek čekaju prvi testovi od strane ljudi koji se ne zovu Fernando Alonso i Felipe Massa, siguran sam kako će ovo biti još jedan u nizu Ferrarijevih modela koji će itekako ispisati stranice automobilističke povijesti.

Dizajn je ostao isti, samo s nekim novim aerodinamičkim detaljima koji bi trebali osigurati još bolji protok zraka svud okolo automobila na cesti, te samim time poboljšati prianjanje na cestu. Također se poradilo na nekolicini estetskih detalja koji ovu verziju modela čine drugačijim od "obične", pa se tako za početak preko cijelog automobila nalaze tri trake, za koje još uvijek nisam baš siguran sviđaju li mi se ili ne.
Popis opreme pomalo je smanjen u odnosu na standardnu verziju modela 458 Italia, no s druge strane automobil je lakši, jači, brži i samim time puno usmjereniji prema stvarnim Ferrarijevim korijenima koji podrazumijevaju trkaći automobil koji je moguće koristiti na cesti.

Doduše, iako za sada nema informacija po tom pitanju, pretpostavljam da će cijena biti izražena u svoti BDP-a neke omanje države, što i opet savršeno nastavlja gore spomenutu "manje je više" filozofiju.
Iako moram priznati da i dalje u glavi važem je li to nešto pozitivno ili ne, s obzirom na to da se za više novaca na prvi pogled dobije poprilično manje auta, s druge strane zapravo nisam siguran je li to baš tako ili ne, jer ako ću suditi prema ovom najnovijem specijalnom modelu Ferrarija, od viška konja i manjka kila glava sigurno neće boljeti – izuzev ukoliko se istom zbog udaranja u neki predmet na stazi ne probije olakšano i stanjeno vjetrobransko staklo.

Bilo kako bilo, iako i dalje ne znam gdje je konkretno prema klasifikaciji modela smješten model 458 Italia, moram priznati da mi se 458 Speciale itekako dopada…iako još uvijek nisam siguran za trake.


TEKST: Ivan "IGloo" Gluhak
FOTOGRAFIJE: Ferrari.com, SuperCars.net i Google Images
VIDEO: YouTube.com