S obzirom na vlastita iskustva vezana uz domaći pravni sustav, iskreno mi najčešće dođe slabo. Reforme u pravilu ne valjaju ništa, suci su hrpa nesposobnih, nezainteresiranih i samozadovoljnih ljudi koji ne rješavaju predmete na vrijeme i s voljom, dok odvjetnici nerijetko prema klijentima nemaju ni trunčice obzira. No nije baš svuda tako i eto jednog primjera iz kojih bi masa zaposlenika u toj "branši" mogla ponešto naučiti.

Prije nepuna dva tjedna u kanadskom gradu Torontu padala je kiša, tuča i prema onome što sam vidio na televiziji zapravo su samo falile sjekire koje padaju s neba. Dakle u smislu vremenskih (ne)prilika nastao je popriličan kaos.
Kako to obično biva, ogromna količina litara kiše po kvadratnom metru rezultirala je nekim od najvećih poplava u nedavnoj kanadskoj povijesti, što je imalo utjecaj na masu društvenih segmenata među kojima je ponajviše patio promet.
Mase ljudi bile su doslovce zatočene u zgradama, a do posla i s posla se praktički i nije moglo s obzirom na gužve koje su zbog vodenih tokova nastajale u svim dijelovima grada. Nisu vozili vlakovi, a autobusi i Taxi-službe također nisu s kretanjem po gradu imali baš nešto pretjerano uspjeha.

No javni prijevoz, iako bitan kao faktor kretanja kroz neki grad, u ovoj priči zapravo i nije toliko bitan koliko jedna gesta jednog profesionalca u čijem se vlasništvu nalazi jedan poseban automobil…

Naime, Howard A. Levitt, kako se zove čovjek o kojem se u ovom tekstu zapravo radi, po zanimanju je odvjetnik. S obzirom na vozni park za koji je čovjek izjavio da posjeduje u garaži, očito mu posao dobro ide, jer imati Jaguar XJ, Ferrari Kaliforniju i Dodge Viper SRT-10 nije nimalo jeftino ni za kupiti ni za održavati. No pustimo sad to.
Ono po čemu se gdin. Levitt uvelike razlikuje od uvriježenog opisa nekog odvjetnika na svijetu zapravo je kratka priča:
Tijekom dana u kojem kiša jednostavno nije imala namjeru prestati padati, u jednom od brojnih podvožnjaka nekolicina kamera mobilnih telefona zabilježila je jednu srebrnu Kaliforniju kako nepomično stoji u vodi do vrata. Morate priznati da je to već samo po sebi jedan poprilično čudan prizor.
Naravno, uskoro se fotografija proširila Internetskim bespućima poput virusa, te je vlasnik u obliku gore spomenutog odvjetnika u branši radnog prava uskoro pronađen i kontaktiran.

Kako kaže odvjetnik u sklopu kratkog intervjua za novine "National Post Wednesday" koji je obavljen nakon saznanja tko je vlasnik srebrnog Ferrarija okruženog metrom vode, "Kiša je padala poprilično jako pa nisam ni primijetio da je lokva kroz koju sam u tom času krenuo prolaziti zapravo dio glavnog uzroka poplave u podvožnjaku. Naravno, kada sam to shvatio, već je bilo pomalo kasno, s obzirom na to da je voda u tek nekoliko sekundi praktički došla do vrata mog automobila.
Pokušao sam se pokrenuti i nekako izvući auto, s obzirom na to da motor nije stao, no uz najbolju volju i svih 450 konja pod haubom nisam se pomakao ni inča. Ubrzo je voda počela navirati u kabinu, te sam shvatio kako je zapravo vrijeme da izađem iz automobila dok to još mogu učiniti."

Naravno, gdin. Levitt je izašao u posljednji čas, jer kako u nastavku intervjua kaže, "Voda je već bila poprilično iznad polovice vrata, te sam jedva i izašao iz auta.", što zapravo nije nimalo čudno, s obzirom na to da ista nije imala kuda otjecati.
"Kada sam konačno izašao iz automobila, pokušao sam pozvati 911 (broj za hitne slučajeve), no s obzirom na to da je u tom danu uz toliko problema cijeli grad vjerojatno zvao isti broj, naravno da nisam mogao dobiti nikoga. Umjesto uzaludnih pokušaja, ostavio sam sada već napola potopljeni auto da bude tamo gdje jest i potražio nekog policajca. Ubrzo sam jednog i našao, te ga zamolio da pokuša organizirati neku vrst prijevoza za moj automobil, s obzirom na to da osobno nisam mogao ostati uz njega, jer me čekao sastanak s klijentom koji je nedavno ostao bez posla."

Naravno, policajac je za slučaj oko 200,000 Eura vrijednog automobila uzeo sve podatke i obećao pomoći oko transporta Ferrarija na neku manje mokru lokaciju, no to se ionako nije desilo do ranih jutarnjih sati sljedećeg dana, kada je kiša malo posustala i omogućila vučnoj službi da do automobila uopće dođe.

Otišavši sa "scene", gdin. Levitt je uspio pronaći Taxi, te se zaputiti prema aerodromu Billy Bishop s namjerom odlaska na sastanak u Ottawu, kako ne bi razočarao odnedavno nezaposlenog klijenta, no ni u tom naumu nije uspio, s obzirom na to da su svi letovi s tog aerodroma bili otkazani.
"Mokar do kože zaputio sam se pronaći drugi Taxi, te se u njemu odvesti na drugi aerodrom, kako bih se mogao pojaviti na sastanku prije prvog ročišta i time ne razočarati klijenta", rekao je odvjetnik u nastavku priče.
"Imao sam sreće i na aerodromu Lester B. Pearson uspio pronaći avion za Ottawu. Kada sam konačno stigao na odredište, bilo je nekih tri sata ujutro, pa i nisam baš imao previše vremena razmišljati o proteklom danu i činjeničnom stanju da mi automobil pliva negdje u podvožnjaku gdje sam ga ostavio. No taj dio mi i nije bio pretjerano bitan, s obzirom na to da nitko nije nastradao, nitko se nije razbolio, ja sam se osušio, a auto ćemo ili popraviti ili jednostavno zamijeniti. Uostalom, bitno je da sam stigao na vrijeme i da nisam razočarao klijenta koji je svoj život dijelom stavio i u moje ruke, jer ostati bez posla u današnje vrijeme nije nimalo lako."

Priča ima još nekoliko redaka u sklopu kojih gdin. Levitt zapravo s podsmijehom gleda na kompletan događaj, no ono što je meni izuzetno fascinantno jest sljedeće: većina ljudi koje viđam u skupim automobilima poput Ferrari Kalifornije koja je ovdje nastradala u poplavi, svoje automobile odbijaju parkirati više od trinaest i pol centimetra od mjesta gdje piju kavu sa svojim ćelavim prijateljima. Istovremeno (prema onome što oko sebe svakodnevno vidim), ista ta većina vlasnika skupocjenih automobila nerijetko i nema posao. Neki nemaju ni prijavu mjesta prebivališta, a o obrazovanju da i ne pričam.
Pa iako su to zapravo izuzeci (koji poprilično dobro potvrđuju pravilo), jednostavno nisam u mogućnosti ne osvrnuti se na takve pripadnike "radnog naroda".
Dakle s jedne strane planete imamo slučaj takvih ljudi koji u pravilu ne rade ništa i nemaju nikakvih obveza ni morala – pogotovo u prometu, dok s druge strane planete jedan poznati odvjetnik koji ima na što biti umišljen bez ikakvog problema svoj skoro 200,000 Eura vrijedan automobil ostavi usred kaosa uzrokovanog poplavom i ode na sastanak s klijentom kojem je obećao podariti svoje vrijeme.

Naravno, ne treba se zavaravati s glupostima, jer sve je to na kraju krajeva posao i novac, no slavni odvjetnik mogao je umjesto sto i jednog poziva hitnoj službi uputiti samo jedan jedini klijentu i reći "otkazujem sastanak zbog vremena".
Zato mi se ova priča i učinila interesantnom, jer sam cijelo vrijeme čitajući je zapitkivao samog sebe koliko će još vremena proći do momenta kada će se i u ovim našim krajevima konačno netko osjetiti odgovoran za svoj posao na ovakav (rekao bih ispravan) način i hoće li do toga ikada doći, te kada će konačno oni "ravnopravniji" postati doista ravnopravni?

Svjestan sam kako je pitanje pomalo utopistički-nastrojeno, no svejedno me zanima i što Vi mislite?

TEKST: Ivan "IGloo" Gluhak
FOTOGRAFIJE: Chris Young (The Canadian Press), SuperCars.net, TheStarPhoenix.com i Google Images