Održavanjem treće runde ovogodišnjeg CDC-a, iliti Croatian Drift Championshipa, moram priznati kako sam pomalo razočaran postajući sve više svjestan činjenicom kako je još jedna godina utrkivanja u obliku Drifta i utrka ubrzanja (obzirom da se još uvijek te dvije discipline često nalaze u istom kontekstu "alternativnih" auto-sportova) lagano došla kraju, pa je možda najbolje da ovom reportu pristupim od kraja prema početku…

Dakle, prije nego sam se zaputio prema kući, gledano unatrag, proživio sam jedan od boljih dana na otvorenom okružen mirisima spaljene gume i benzina u zraku, te gledajući neke od najboljih vozača koje je uopće moguće doživjeti na našim prostorima.
Bilo je tu svega, pa eto…da počnem od kraja kako sam inicijalno u glavi i zamislio ovaj tekst.

Od najfinije kave s hladim mlijekom tete Branke – vječne dobre duše nas oktanoglavaca, konzumirane u suton u dobrom društvu nakon skakutanja s foto-aparatom u rukama tijekom trajanja euforije zbog razrješenja pobjednika fenonemalnog finala u kojem sam skoro bio pregažen (obzirom da sam se usudio stajati na dijelu posljednjeg zavoja staze na kojem su se odvijale najveće borbe), preko polufinala tijekom kojeg sam također skoro ostao bez nogu u momentu "ispaljivanja" jednog od polufinalista iz zavoja. Uglavnom, moglo bi se reći da sam u tim momentima itekako imao mozak "na paši".
Zatim (ili bolje rečeno prije toga) se tu dogodila hrpa twin-drift vožnji u kojima su se vozači fenomenalnim nastupima (nažalost) izbacivali iz kruga u krug, pa zatim prvi krug natjecanja u kojem je (i opet nažalost) iz konkurencije u prvih šesnaest ispao ponajbolji vozač i općenito čovjek kojeg imam privilegiju poznavati, od strane vječnog voditelja ovog tipa natjecanja savršeno simpatični gaf pri izgovaranju naziva Spa Francorchamps kao jedne od ponajboljih staza na svijetu i još veća hrpa kvalifikacijskih vožnji u kojima se vozilo "na nož" pokušavajući se ugurati u "creme de la creme" domaće Drift-scene.

Također, prošetao sam se malo kroz kompleks Oryx centra za sigurnu vožnju razgledavajući što sponzori cjelokupnog eventa u obliku C-Moda, Auto Partesa i tvrtke Daj Folije imaju za ponuditi, porazgovarao sa ekipom pod šatorima, pogledao hostese i izložene automobile i guštao u pogledu na R34 i R35 GT-R, te jedan savršeno "normalan" Viper SRT-10.
Vidio sam hrpetinu ljudi – neke koje sam s guštom pozdravio (pogotovo one koji su adresu danas iz Osijeka privremeno preselili u Zagreb) i neke od kojih sam lagano produžio korak na drugu stranu, a već sam na samom ulasku u prostor održavanja eventa, nakon primitka press-akreditacije potpisujući formular kojim se odričem prava na potraživanja od organizatora u slučaju da me zbog mog trčkaranja sa foto-aparatom po stazi pregazi auto "na boku" sreo jednog od najstrašnijih i meni izuzetno dragih ljudi. Čak sam i parking pronašao odmah, iako je to obzirom na količinu posjetitelja CDC-a poslovično poprilično problematičan dio dolaska na event, a i cijelo vrijeme sam putujući od kuće prema zagrebačkom Mićevcu gledao kroz prozor istovremeno guštajući u nadvitim gustim oblacima i suncu koje se pokušavalo probiti kroz njih.

Uglavnom, gledano unazad, bila je to zapravo savršena nedjelja, no kako bi i Vama koji niste bili prisutni mogao makar malo približiti kako je sve to skupa izgledalo sa makar malo više detalja, vratimo se od početka prema kraju.

Preuzevši pressicu i dobivši žig na ruku, zaputio sam se sa strašnim Davorom u prostor Oryx centra za sigurnu vožnju znajući točno u čemu ću sve uživati i što ću s guštom gledati cijeli dan, no naravno, ne znajući krajnji ishod natjecanja. Također sam znao kako me čekaju fini ćevapi i hladno pivo, hrpa zanimljivih ženskih pozadinskih fronti koje mogu ili ne moram slikati, već od prije poznati sponzori i ekipa koja za njih radi s kojima se uvijek rado vidim – pogotovo ako se radi o već provjerenim otkačenjacima iz Auto Partesa i vječnim BMW-fanom u obliku gazde firme Daj Folije.

Znao sam i da će natjecatelja sve zajedno biti tridesetak, da će publika zauzeti kompletnu ogradu i viseći s nje navijati za one najatraktivnije u vožnji isto kao i one domaće koje već svi manje-više znamo, no nisam znao koji će sve natjecatelji proći kvalifikacije, a ponajmanje nisam znao koji će na kraju dogurati do finala. Mislim, naravno da sam kao i svaka normalna osoba imao favorite, no želje su uvijek jedno, a stvarnost…hmmm…najčešće nešto sasvim drugačije.
No kako ne volim teoretizirati oko takvih stvari (pa mi je zato npr. pojam "sportska kladionica" savršeno nepoznat pojam), nisam o tome puno ni razmišljao, a i ubrzo su počinjale kvalifikacijske vožnje i samim time se polje kandidata za finale samo po sebi sužavalo, što je ako već ništa drugo bilo savršeno pratiti kroz objektive.

U pravilu je prvi dojam bio kako su organizatori i opet napravili dobar posao i bez pretjerano puno sadržaja koji ionako nikog ne zanimaju povezali statiku i dinamiku na najbolji mogući način, no taj prvi dojam nije imao šanse opstati, jer me već nakon par minuta uživanja u njemu omelo uživanje sasvim druge vrste – one koja podrazumijeva česte "klik" zvukove kojima svaki prisutan fotograf razbija zvukove škripanja guma i motora koji urlaju unaokolo po zavojima.
…i tako sam držeći foto-aparat čvrsto u rukama malo po malo dočekao kraj kvalifikacija i početak finalnih vožnji kojima će se ispadanjem doći do polufinala i finala.

Prvi je u konkurenciji plesača na četiri kotača na redu bio baletanski par kojeg su sačinjavali Rok Keršič u kamatarskom BMW-u E34 i Miroslav "Mrgud" Zrnčević u pandanu elektrotehničkom faklutetu na četiri kotača pod imenom Nissan Skyline. Nažalost, kako je to iz života i van staze u našim krajevima nažalost stvarnost i ovdje je kamatarenje presudilo studiranju i Mrgud je ispao.
Zatim su uslijedili plesači slobodnog stila sastavljeni od parova Brkljačić-Savić, pa Žagar-Ivič, a nakon njih su uslijedili i break danceri u parovima Đurić-Znaor, Sedlar-Laura, Čemas-Skoko i još poneki free styleri sa Sierrama, Corollama AE86 i pokojim BMW-ovim produktom korištenom u sklopu Drift-scene.

Uglavnom, vožnji je bilo svakojakih – od divljačkih do u detalje kalkuliranih, no sve su bile izuzetno atraktivne za vidjeti, što je i vijeće staraca (tj. sudaca) na vrhu kontejnera ispod reklame u čijem je televizijskom dijelu glumio ni manje ni više nego Mrgud, nagrađivalo i kažnjavalo dajući i oduzimajući bodove za svaku pojedinu vožnju, a sve to popraćeno pljeskom i ovacijama ekipe smještene uz ogradu, te vječnog ćelavca milozvučnog glasa u obliku Emilia Dalbella. Atmosferično koliko i sadržajno, a s druge strane od sudaca doista fer i korektno, bez ikakvih favoriziranja kako je izgledalo, jer ako ih je i bilo, ja ih nisam primjetio.

…a onda je krenula priča oko drugog polu-finala…priča koja je u nekim momentima izgledala kao da nikad neće završiti i polučiti pobjednika.

Naime, u prvom je polufinalu Josip Žagar zvani Zax kao čovjek kojeg krase naizgled dvije stvari – dječački šarm i refleksi Mungosa, u relativno kratkom vremenu i samo par "laufova" osvetio timskog kolegu Mrguda porazivši Roka Keršiča u gore spomenutom kamatarskom BMW-u E34, no onda je na scenu nastupio BMW-dvojac Sedlar-Kurbalija, koji jednostavno nisu jedan drugome dali disati koliko su vozili blizu, brzo i sa rijetkim pogreškama. U par navrata su čak neki fotografi na stazi uhvatili mobitele i krenuli ženama pisati poruke s objašnjenjem zašto će kasniti na večeru, jer se doista činilo da će dvoboj trajati nekoliko sati. No na kraju se dvoboj završio samo jednim krivim potezom inače strahovito agresivnog i isto toliko preciznog Bojana Kurbalije, kojim, udarivši u Sedlarov BMW trenutačno gubi i Sedlar ulazi u finale sa Zaxom, dok se Kurbalija sa Keršičem bori za treće mjesto.

I to je bila poprilično bespoštedna borba, no na kraju je završila pobjedom Keršiča, obzirom da je Kurbalija prvo zadnjim krajem svog BMW-a presložio na rubu zavoja postavljene gume, a onda produžio ravno u prirodu i branje cvijeća kraj staze, prošavši nekih pola metra od mjesta gdje sam stajao slikajući. Moram li uopće reći da se gledajući fotografije još pomalo tresuckam zbog toga?

U finalu sam se već nekoliko puta našao u ulozi navijača na strani Sedlara, jer mi se iz nekog razloga stil kojim vozi nekako baš dopao, no ne ovaj puta, jer Zaxovu pobjedu u finalu priželjkivali su prije svega svi koji ga poznaju i svjesni su s kojim entuzijazmom vozi već velik broj godina, a onda i oni koji ne prate Zaxa, već uživaju u Driftu kao gledatelji poput mene.
Uglavnom, borba je bila fer koliko i žestoka, no na kraju je Sedlar napravio veliku grešku u samo jednom pokušaju da napravi neizvedivo i u zadnjem zavoju jedne od vožnji pretekne Zaxa sa unutarnje strane zadnjeg zavoja na stazi, nakon što je ovaj savršeno zatvorio putanju i samim time i bilo kakvu takvu mogućnost. No kakvo god da je razmišljanje bilo i kakav god da je refleks stajao iza tog poteza, Sedlar je time izgubio i Zax je konačno pred domaćom publikom na CDC-u postao pobjednik.

Tada je zavladala blaga euforija – kako među vozačima, tako i među publikom za koju su vozači, kako to obično na ovakvim natjecanjima po završetku bude, priredili još jedan kratak show-program paleći gume i vrteći na dijelu staze koju publika najbolje vidi, a nakon toga i proglašenje pobjednika dana i ukupnog pobjednika sezone – Žagar kao pobjednik, Sedlar kao drugo plasirani i Keršič kao treće plasirani, dok Sedlar uzima i titulu pobjednika kompletne sezone 2012.

I tek tada, nakon što je ceremonija proglašenja završena i publika se zajedno sa vozačima i njihovim automobilima, prikolicama i kombijima krenula razilaziti sa staze, zapravo sam onako pomalo omamljen, umoran, no svejedno zadovoljan svime što sam danas doživio, uz već prije spomenutu finu kavicu s mlijekom tete Branke, počeo razmišljati o tamnoj strani zadnjeg eventa u sezoni CDC-a – onog kojime se u pravilu na neki način označava još jedan kraj sezone vrućih hlačica, zgodnih hostesa, tuluma i zezancije bilo da je u Osijeku, Zagrebu, Rijeci ili gdje smo sve već ove godine bili, a to mi nikako ne paše, jer zima se čini predugom, a sezona uvijek prođe brzinom munje.


No ako već ništa drugo, ostaje sjećanje na ovu sezonu i na ovu "rundu" arene zvane Croatian Drift Championship, što zajedno sa hrpom fotografija ostaje trajno…do slijedeće sezone kada krećemo ispočetka.

TEKST I FOTOGRAFIJE: Ivan "IGloo" Gluhak