Chevrolet – Kad se tvrtka Hurst primi posla

Nedavno sam se umalo rasplakao od sreće vidjevši Lingenfelterovu ideju predstavljanja jednog od najljepših američkih automobila svih vremena na platformi Chevroletovog modela Camaro. Naravno, tada se radilo o svojevrsnom uskrsnuću nikad prežaljenog Pontiacovog Firebirda Trans Am. No pazite sad – eto još bolje verzije na istoj platformi, no ovaj puta u režiji tvrtke Hurst Performance Vehicles.

U Americi se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća izrodilo nekoliko slavnih automobila koji i dan-danas ponosno pokušavaju nositi svoje tada dobiveno ime. Prije svega u tom dijelu priče mislim na Chevrolet Camaro i Corvette, Dodge Challenger i Charger (iako dotični model iz nove ere s originalom ima veze kao djevac s javnom kućom), te naravno, Ford Mustang (koji uskoro postaje Focus s drugim imenom), no jedan automobil u toj priči o američkim mišićima itekako fali – Pontiac Firebird Trans Am.

Iako ne bih ulazio u ovom času u poveće dubioze o tome što je upravo taj automobil uspio napraviti u smislu Američke auto-industrije, obzirom je jedan oveći tekst u pripremi, spomenut ću jednu sasvim subjektivnu činjenicu.
Naime, nikad u životu nisam htio biti nalik slavnom glumcu po imenu Burt Reynolds, no itekako sam kao klinac željno iščekivao svaku reprizu njegovog slavnog filma "Smokey and the Bandit" – i to ni zbog čega drugog, nego zbog predivnog crnog Pontiaca Firebird Trans Am sa svom silom istovremeno kičastih i fenomenalnih zlatnih detalja na njemu.
Ako sam ikad želio imati neki Američki automobil iz bilo kojeg vremena, onda bi to bio upravo taj model u razdoblju od 1972. do 1982. godine, kada je za Firebird nastupila era uglatosti i čudnjikavih dizajnerskih rješenja.
No o tome nekom drugom prigodom, s obzirom na to da aktualno polje interesa zapravo predstavlja Firebird koji realno gledano to baš i nije.

Dakle, uhvatimo se teme…

S obzirom na to da Pontiac kao tvrtka, tj. dio General Motorsa ne postoji već nekoliko godina (što zapravo nimalo ne čudi, s obzirom na tu svu silu glupih automobila kojima su pokušavali pridobiti tržište tijekom posljednjih godina postojanja), a sam model Firebird svoje zadnje trzajeve čini 2002. godine, nije nimalo čudno kako određenim poklonicima tog automobila dotični itekako fali.
Naravno, toga su svjesni i vlasnici tvrtki koje se bave preradama i doradama određenih modela na ovaj i onaj način, no izuzev tvrtke Year One, koja je u sklopu 30. obljetnice gore spomenutog filma pod nazivom "Smokey and the Bandit" prije par godina na tržište ponudila specijalnu varijaciju na temu Firebirda Trans Am nazvanu "Bandit", zapravo je po pitanju tog modela nastupilo poprilično mrtvilo.
Trans Am je zapravo već godinama sustavno i uvelike ignoriran od strane medija, tunera, izdavača igara i sličnih multimedijalnih sadržaja, a da pri tome takvo što nikako nije zaslužio te me osobno, tim više, razveselila i iznenadila vijest kako tvrtka Lingenfelter na tržište "baca" modernu izvedenicu "Coke Can" Firebirda Trans Am u obliku cabrioleta baziranog na platformi Chevrolet Camara.
Istini za volju, to je hvale vrijedan projekt, no ni približno onome koji je najavljen upravo ovih dana.

Naime, tvrtka Hurst Performance uvelike je poznata kroz suradnju s još jednom tvrtkom u sustavu GM-korporacije – Oldsmobile. Tom je suradnjom u smislu performansi i sirove snage nastao jedan od najopakijih "Muscle Car" automobila svih vremena uobličen u Oldsmobile 442 Hurst, no od tog vremena do danas za ime Hurst se zapravo rijetko čuje.
No iako u pravilu i jest tako, tim je i veće iznenađenje da je tvrtka Hurst Performance Vehicles u suradnji s tvrtkom TransAm Depot napravila nešto doista posebno – ojačani re-make najslavnijeg Firebirda od svih, tj. onaj koji je uz slavnog g. Reynoldsa odglumio do tada najluđe potjere ikad zabilježene na filmu.

Dizajn potpisuje slavni grafički dizajner Kevin Morgan, koji je istovremeno poprilično zaluđen onime što sam Firebird kao ikona američke auto-industrije predstavlja kroz povijest, dok ostatak automobila potpisuje gore spomenuta kolaboracija tvrtki Hurst Performance Vehicles i TransAm Depot.
Dakle, može se bez problema reći kako je ovo jedan detaljno osmišljen projekt i istovremeno hommage jednom doista posebnom automobilu kojeg nažalost više nema među živima.
No ono po čemu je ovaj Trans Am baziran na platformi Chevroletovog modela Camaro itekako poseban, u pravilu je gomila detalja poput nezaobilazne "Screaming Chicken" ptičurine na prednjoj haubi, "T-Top" Targa krovu i modernih replika legendarnih dvobojnih felgi. U pravilu je ama baš sve ili prerađeno ili dorađeno, kako bi Camaro-baza u ovoj svojoj varijaciji na temu izgledala što je vjernije moguće modernoj viziji originalnog Trans Ama. Čak je i "grba" na haubi u sklopu ovog automobila našla svoje mjesto u nešto moderniziranijem obliku od onog u originalu, no s istom svrhom i razlogom.
Optički detalji u smislu eksterijera ovog automobila kompletno su novi i drugačiji od onih koje kupac dobiva na originalnom Camaru nove generacije, a ista se priča proteže i uzduž i poprijeko kompletnog interijera – bilo kroz global ili ponovo kroz svu silu detalja koji se u sklopu interijera nalaze.

Naravno, cijela priča ne bi bila zaokružena kako treba kada i motor ne bi bio izveden u istoj maniri kao i karoserija i interijer, pa su se male ručice složile i pod haubu smjestile 6,2-litarski V8 motor sa skromnih 650 konjskih snaga u "bazi", odnosno preko 750 konjskih snaga ukoliko potencijalni kupac ima popriličnu želju za samoubojstvom za volanom.
Garantirane performanse u ovom času ne postoje na papiru, no govorka se o nekih 4 sekundi od nula do sto kilometara na sat, maksimalnoj brzini od preko 300 km/h, a četvrt milje bi ovaj automobil trebao prelaziti za niskih 11 sekundi, što sve skupa zbrojeno i oduzeto itekako dovoljno govori, zar ne?!

Doduše, samoubojstvo za volanom ovog automobila moglo bi biti pomalo teško izvedivo, s obzirom na to da je originalni ovjes sa Camara u većem dijelu skinut i bačen sa strane, te je na Hurst Edition Trans Am montiran ovjes marke Eibach – naravno, opet u dvije opcije. Jedna podrazumijeva igrarije s tvorničkim amortizerima i oko 4 centimetra nižim oprugama, dok se u drugoj na automobilu uz sitnu doplatu može bez problema pronaći ovjes "na navoj", što uvelike pripomaže općoj stabilnosti i upotrebljivosti ovog automobila na cesti.

Uglavnom, iako današnji dan nije ni sam po sebi bio loš, ova najava (tj. objava) ga je itekako nadopunila i moram priznati da mi se sad odjednom na računu u banci nađe nekih 50,000 Eura viška, ne znam bih li puno razmišljao oko narudžbe jednog crnog primjerka sa zlatnim detaljima?