Bugatti – ultimativni izraz pretjerivanja

Pretpostavljam da ste „na prvu“ pomislili kako ću se raspisati o nekoj od kromiranih varijacija na temu Bugattijevog Veyrona 16.4, kakve smo navikli gledati u zemlji gdje je s devama normalnije hodati po ulici nego sa ženom. E pa bili ste u krivo, jer sljedećih nekoliko redaka posvećeno je kompleksašima koji se vole oblačiti ekskluzivno.

Za tvrtku Bugatti čuli su već i vrapci na granama u Turkmenistanu, jer ta je tvrtka od proizvođača apsolutno najekskluzivnijih modela automobila na svijetu malo po malo propadala…sve dok V.A.G. koncern nije odlučio isprazniti bankovni račun i Bugatti otkupiti iz ralja propasti.
Tada je na svijet stigao apsolutno najfascinantniji automobil ikad proizveden, koji je usprkos svojoj prirodnoj aerodinamičkoj ružnoći oborio sve rekorde brzine, luksuza i tehnoloških dostignuća.
Da, voljeli ga ili ne, Veyron 16.4 je za svijet automobila isto što je Dželo Hadžiselimović bio za najveću domaću televizijsku kuću, tj. jednostavno revolucija.

Iako je Veyron označio novo poglavlje u svijetu automobila, osim što mi je osobno strahovito gadan za gledati, moram priznati da mi je postao i dosadan, jer se svako toliko na tržištu pojavljivala neka nova verzija modela. Doduše, to i ne bi bilo toliko loše da pod pojmom „nova“ ne podrazumijevam malo drugačiju boju i pokoji drugačije obojeni šav u sklopu interijera.
Dakle svaka od verzija poput Vitesse, Sang Blanc, Wei Long, L´Or Blanc i slične zapravo su bile samo zamaskirani Veyroni s većom cijenom na sebi i to je bilo to. No prodavali su se nenormalno dobro i tržište se Veyrona zajedno sa svim verzijama i varijacijama na temu jednostavno nije moglo zasititi.

E sad…Bugatti Veyron je jedno i u smislu tog automobila mogu razumjeti cijenu, no u ovom se tekstu zapravo ne radi o automobilu, već o jednom od najjednostavnijih modnih dodataka za muškarce koji je Bugatti prema narudžbi apsolutno zakomplicirao.

Naime, kopča za remen o kojoj je u ovih nekoliko redaka zapravo riječ, naručena je od strane Bugattija, no samu kopču potpisuje Roland Iten iz Geneve. Dakle u prijevodu, radi se o nečem apsolutno ekskluzivnom i istovremeno kompliciranom – baš kako nečem što ima potpis Bugatti i priliči.
Detalji su sljedeći: kopču je moguće kupiti u tri varijacije na temu i mehanička je, no za razliku od „običnih“ kopči s kojima se mučimo kao idioti sa svakim kilogramom viška ili manjka, ova se pokreće automatski – i to u smislu na mikrometar savršenog prianjanja uz tijelo (tj. uz hlače).
Sastoji se od točno stotinu ručno izrađenih komponenata, od kojih je masa izvedena od čistog zlata, dok ostatak materijala korištenih za izradu sadrži nazive poput „kristal“, „titan“, „nehrđajući čelik“ i slično.

Dotične komponente gledano kroz sklop zapravo čine minijaturnu presliku poklopca motora kakav svaki vlasnik Veyrona gleda kad na svoj automobil baci pogled, a kroz samu kopču moguće je zaviriti u sklop od kojeg se ista sastoji.
To u prijevodu znači da bi oni koji bi je eventualno mogli primijetiti mogli biti opisani kao perverznjaci ili fetišisti, jer bi u slučaju gledanja u dotičnu kopču zapravo blejali vlasniku iste u trbuh, što pak nikako ne vidim kao nešto pozitivno.

No tu priča o pozitivnosti ne prestaje, jer još nisam spomenuo cijenu koja za ovaj ručni rad od nekoliko centimetara plemenitih metala i kristalića iznosi 84,000 Dolara.
Sitno, zar ne?!
Možda nekom i jest, no ako se prisjetim da se upravo ta cifra u američkim zastupstvima nalazi na aktualnoj generaciji Porschea 911 Carrera, jednostavno se moram od srca nasmijati, jer usporedbe jednostavno nema.

I da…razumijem da svaka stvar na ovom svijetu ima svog kupca i apsolutno mi je jasno da će svi od točno 44 primjerka Calibre R33 Mark I Bugatti Edition (kako se ova naprava za remen zapravo zove) biti prodani u roku „keks“, ono što ostaje nejasnoća jest jednostavno pitanje: koliko iskompleksiran čovjek mora biti da si priušti ovakvog što?
Očima normalnog čovjeka gledano, rekao bih „jako“.
Mislimo li isto?