BMW-susret Mrežnica, 24.05.2014.
Stiže jednu večer sms-poziv od prijatelja: „Stari, ideš na BMW-meet?“
Naravno da nisam pitao niti gdje niti kada i naravno da idem.
Poučen dosadašnjim iskustvima, BMW-meeting se nikako ne odbija. Zašto? Ima previše razloga, no dva su glavna. Odlična ekipa i predivni automobili.
Par dana kasnije ulogirao sam se na forum, obavio uplate od 150kn i krenulo je ono veselo i teško iščekivanje da dođe 24.05. kao jedan važan datum u mom kalendaru.
Dogovor je pao i svi oni koji su adresom boravišta iz Zagreba ili okolice, trebali su se pojaviti oko 9h na parkiralištu shopping-centra „King Cross“ na Jankomiru. Od tamo je dogovoreno ispaljivanje za Mrežnicu. Usput rečeno, da bih došao do spomenutog shopping-centra, morao sam ustati u 8.00. E sad, svjestan sam da ova rečenica zvuči poput izjave neke polu-retardirane domaće „zvijezde“, no nije tako zamišljeno. Jednostavno sam student, uživam u tom statusu i osam sati ujutro mi je jednostavno ne paše kao ideja za ustajanje. Uglavnom, u ovom slučaju moram priznati da mi nikad nije bilo lakše ustati u to doba.
Kao osoba koja svoje afinitete orijentira prema vožnji u punom smislu te riječi, cijelo sam se vrijeme nekako nadao da će kolona bavarskih motornih vozila ići po staroj cesti i želja se ostvarila. No takav je razvoj događaja i bio za očekivati, jer prema mišljenju mnogih sudionika ovog susreta stvarno nema smisla ogromnu kolonu staviti na auto-cestu, jer ako već ništa drugo, onda tada nestaje onaj doživljaj „kruzinga“, koji podrazumijeva poglede i mahanje slučajnih prolaznika i poneko snimanje s nogostupa ili terase kafića uz koju kolona automobila tijekom putovanja do odredišta zapravo prolazi.
Vozeći se u koloni prema Mrežnici, velik dio ekipe primijetio je kako je jedan od najglasnijih automobila jedan bijeli i predivan BMW E92 M3, te je dotični ujedno ispao i jednim od najatraktivnijih automobila na susretu. Uz par naglijih kočenja, što je savršeno normalno za ogromnu kolonu, jednim stajanjem u Karlovcu (da, ipak je netko stao u Karlovcu) kako bi se kolona iz Zagreba spojila s onom od ekipe iz drugih krajeva, lagano smo stigli i do Mrežnice.
Sunčano vrijeme, trava kao na golf terenu, šum obližnjeg slapa i doslovce savršen pogled iz restorana „Brig“ oduzeo mi je dah. Mislim da u tom trenutku nebih želio biti niti na jednom drugom mjestu na svijetu. To je upravo ono što mi je trebalo do pune sreće, no znam da u tom razmišljanju nisam jedini, jer većina ekipe radi, na dnevnoj bazi se bori sa stresom, glupanima u prometu i općenito, te svim ostalim veselim situacijama s kojima se svi mi zajedno iz dana u dan suočavamo, te nam treba neki oblik relaksacije. Pa eto…što može biti relaksirajuće poput lagane vožnjice, izležavanja i udisanja čistog zraka punim plućima, malo alkoh…hmmm…tu bi valjalo stati s uživanjem…barem teoretski.
Nakon razgledavanja okruženja, preparkiravanja automobila i čekanja onih što su „malo kasnili“ došlo je i vrijeme ručka. Band, odnosno tamburaši, kako im to i priliči i opis posla definira, tamburali su svoje. U početku mrvicu pre glasno. No onda su se uspjeli dogovoriti oko glasnoće i svih ostalih segmenata tamburanja i u smislu glazbe se cijela priča nastavila u revijalnom tonu.
Uglavnom, dečki su stvarno odlično svirali i uspjeli su izdržati cijelu noć, tako da na tome jednostavno treba zahvaliti i pohvaliti ih.
Doduše, jedan od članova banda je istovremeno i član BMW auto-kluba tako da je spojio sve ugodno s korisnim, no možda bi to bilo bolje u ovom slučaju izreći kao ugodno s ugodnim pošto je za pretpostaviti da čovjek uz svoj BMW doista voli i svirku.
Ekipa je bila toliko dobra i složna da su automobili lagano padali u zaborav.
Pjevalo se, jelo, pilo, pa čak i kupalo čitav dan i do kasno u noć, a uza sve to mislim da je zabrana od strane organizatora u smislu bilo kakvog paljenja guma i besmislenog gaženja papučice gasa „u leru“ (kao što je to praksa na nekim natjecanjima nalik vatrogasnim zabavama u našim krajevima) vrlo dobro utjecalo na cijelu atmosferu. Imam osjećaj da smo se malo zbližili i naučili družiti i kao prijatelji, a ne samo kao zaljubljenici u istu marku vozila.
Svi koji su malo popili znali su da neće voziti po noći prema kućama, jer je vlasnik restorana „Brig“ uspio s našim organizatorima dogovoriti da smijemo ostati preko noći i prespavati ili u automobilima ili šatorima, što se pokazalo jako dobrim i navijam za to da se tako nešto dogovori i na sljedećem susretu.
Uglavnom, svaka čast organizatorima, jer ovo je bio jedan od najboljih BMW-susreta ikad, te se nadam da ćemo uskoro ponoviti nešto ovakvo.
Neki od nas su direktno s BMW-susreta otišli na utrku ubrzanja „Brzi&Žestoki“ na ZTC u Veliku Goricu, pa slijedi i reportaža o tome… Čim se još malo odmorim.
Ipak sam i dalje student, pa mi to ulazi u opis posla, zar ne?!
TEKST: Domagoj Plašić
FOTOGRAFIJE: Domagoj Plašić i Tomislav Jandrečić