Automobili o kojima više nitko ne priča: Ford Puma
Da, da, da… Znamo… Puma je kao naziv modela opet nedavno izašla iz naftalina. Ali u usporedbi s originalnom Pumom s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća, ovaj novi pokušaj retro-ideologije djeluje smiješnim.
Jer originalna Puma usprkos malenim gabaritima i naizgled slabim motorom doista jest pravi vozački automobil.
I zato je žalosno da se u današnje vrijeme o ovom automobilu baš i ne priča…
Kada je Ford sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća predstavio svoju „New Edge“ ideologiju, tada je kompletno nova ideja na četiri kotača pod nazivom Puma potpala u tu novokomponiranu obitelj Fordovih modela.
I to s punim pravom. Jer Ford je tijekom stvaranja ovog modela sastavio nešto što se čak ni u devedesetima nije viđalo pretjerano često. A to nešto se naziva pravim vozačkim automobilom koji ne košta nogu, ruku, bubreg do dva i nekoliko pršljenova kralješnice.
Motorizacija unutar automobila nije se svodila na neke razvikane Turbo-monstrume s milijun ventila i milijardu konja. U bazi je Puma imala 1,4 litre zapremine i 90-ak konjskih snaga, dok je ona najjača varijacija na temu divlje planinske mačkice imala 1,7 litara zapremine i 155 konja.
Naravno da su svi motori imali četiri cilindra, 16 ventila i na sebi nosili oznaku Zetec. Jer tako je to krajem devedesetih jednostavno moralo biti.
Uglavnom, s tim je setom brojki Puma donosila zanimljive performanse. Odnosno 7,9 sekundi do stotke i maksimalnu brzinu od nekih 205 kilometara na sat. I time je praktički instantno ispadala poželjnijim modelom od Puminog najljućeg konkurenta na tržištu – Opelove pomalo čudnovate Tigre.
No onime što nije moguće izraziti brojkama, Puma je definitivno decimirala Tigru i od jednog naizgled običnog malenog gradskog automobila stvorila svoju priču o apsolutnom vozačkom guštu.
Voziti Pumu na nekoj zavojitoj cesti podsjećalo je na neki nastup na utrkama. I to u bilo kojem režimu vožnje. Doduše, sjedala na baznim modelima bila su sve samo udobna i sportski-orijentirana, ali zato je ovjes već u bazi, odnosno u kombinaciji s tek nešto više od 90 konja jakog motora pjevao jednu sasvim drugačiju pjesmu.
Uostalom, zamislite to ovako… Dođete na tulum iznenađenja na kojem treba nastupiti neka „pjevačica“, a na kraju ispred vas zasvira AC/DC u punom sastavu. Toliko je iznenađenja u sebi skrivao ovaj automobil.
Iskreno govoreći, kvarovi i Ford oduvijek su išli u sklopu iste rečenice. Ali u doba kada je Puma izašla na tržište, Focus se već mali milijun puta okitio nekom prestižnom titulom. I to uključujući i onu koja je Focus opisivala kao najkvalitetniji gradski automobil na svijetu. Stoga je isti takav put kvalitete i za Pumu trebao biti zacementiran. Ali s obzirom na iskustva s kvarljivim modelima poput Escorta i Oriona iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, do kupaca je bilo teško doprijeti. Pogotovo u kombinaciji s oblom i relativno nepraktičnom karoserijom koja nije baš ciljala na svakoga.
Tijekom ukupno tek nešto više od 5 godina proizvodnog ciklusa, proizvedeno je i prodano nekih 130,000 primjeraka raznih varijacija na temu Pume. I to definitivno nisu brojke koje bi mogle fascinirati korporativni svijet poput onog u kojem Ford kao proizvođač automobila obitava. Ali s druge strane je ipak 133,000 ljudi podleglo strastima i na dnevnoj bazi uživalo u svemu onome što je ovaj automobil bio u stanju ponuditi.
I zato je šteta da Puma u današnje vrijeme više nije aktualna. Odnosno da se pretvorila u pretili CrossOver koji s originalnim malenim, laganim, brzim i agilnim automobilom izuzev naziva ne dijeli ama baš ništa.
