Razmišljajući kako bih uopće započeo ovaj tekst, (po tko zna koji puta) došao sam do spoznaje kako u svijetu automobila iz dana u dan doista vidimo svega i svačega. Od marketinških trikova, preko raznoraznih trendova koji imaju i nemaju smisla, te do obmana koje proizvođači automobila guraju u grlo prosječnom korisniku automobila. Dakle, prosječan čovjek više ni sam ne zna što bi u smislu automobila za sebe uopće odabrao i čemu bi se zapravo priklonio.
Iskreno, s time i nemam pretjerano puno problema, jer jako dobro znam što od vlastitog automobila (tj. za vlastite novce) očekujem i želim, no moram priznati da me u današnje vrijeme često jako smeta “brkanje lončića” u smislu opisa koji objašnjava kako bi npr. trkaći automobil u tehnološkom smislu trebao izgledati i koliko bi ekološki, ekonomski, politički, sociološki isti trebao biti “pogođen” da bi u današnje vrijeme mogao skupiti kritičnu masu poklonika. Pa idemo malo dublje u tematiku…

Već se godinama u krugovima auto-entuzijasta konstantno i svakodnevno iznova žvače priča oko hibridnih, električnih i inih “alternativnih” pogona koji pokreću današnje automobile. Često će ti isti auto-entuzijasti umjesto odgovora na pitanje što misle o cijelom tom novopečenom alternativnom trendu, izreći poslovicu “na struju se kuha, na plin se grije, a na benzin se vozi” i ako se mene pita, isti neće biti baš puno u krivu, obzirom da današnji svijet automobila kroz sve te potencijalne izbore i nove tehnologije zapravo ne samo da gubi čar, već i smisao.
No da ne ostane baš samo na tome, eto i par činjenica koje u mojoj glavi prate stavove oko dotične tematike.

Predgovor.. ili možda ipak nije.

Iako sam svjestan kako možda i nisam najbolji primjer za izricanje pluseva ili minusa nekoj novoj tehnologiji, obzirom na kudikamo usmjerenije poglede koje prema svijetu automobila od mladih dana imam, s druge strane, unaprijed nikada ne odbijam nikakvu formu tehnologije dokle god za postojanje iste dobivam dobro objašnjenje. Jednostavno volim znati čemu ta neka najnovija tehnologija služi i po čemu je zapravo bolja od neke prethodne, odnosno opravdava li svojim postojanjem cijenu koju plaća krajnji korisnik, tj. potencijalno ja osobno.
Ako ćemo iskreno, često ismijavam raznorazne “moderne” trendove kojima su ljudi danas skloni, a da toga (često) nisu ni svjesni, no isto tako se na taj dio priče najčešće nasmijem, mahnem rukom i odem dalje. No ponekad to ipak nisam u stanju.
Najčešće su to situacije u sklopu kojih me netko krene penetrirati u mozak sa pričom o ekološkoj svijesti i automobilima na struju kao produkt takvog načina razmišljanja, obzirom da cijela priča oko ekološke učinkovitosti i ekonomske isplativosti najčešće nema ama baš nikakvog smisla. Zašto? Jednostavno zato jer je uvijek u igri neki “viši” interes, tj. u prijevodu novac.

Od svojih malih nogu gledam ljude koji sa masnim rukavima mandura i čađom ispod noktiju žive sretno i zadovoljno, prtljajući po nekakvim motorima i mjenjačkim sklopovima na dnevnoj bazi. Ti ljudi nikad nisu bili bolesni, nemaju problema s bolovima u zglobovima uzrokovanim ležanjem na hladnom podu dok šarafe po nekom donjem dijelu automobila. Dapače, sretni su i zadovoljni svojim poslom, što bore od smijanja oko očiju i usta savršeno dobro govore i same za sebe.
No u današnje vrijeme to očito i nije baš pretjerano “trendy” i takvi mehaničari se danas nazivaju nepoželjnima i lopovima koji ionako više nikome ne trebaju.
Ono što svijetu danas treba su sterilni uvjeti, kavica za klijente i nasmijano osoblje koje radi sto prekovremenih sati na tjedan za malu plaću u nekom od predivnih, čistih i oku ugodnih ovlaštenih servisa. Nikakve emocije, nikakva priča (pa makar bila i lovačka), ulazak u prostor gdje mehaničar šarafi po automobilu koji bih eventualno dovezao na servis…to je sve apsolutno nepotrebno i (često) zabranjeno. Dakle, umjesto bora od smijeha oko očiju i usta, današnji mehaničar u ovlaštenom servisu ima one na čelu, obzirom brine oko nepotrebnih stvari koje podrazumijevaju ugađanje motora isto koliko i ugađanje šefu, direktoru, ostalim kolegama, sterilnosti same radionice, klijentu, satnici i opisu posla… a sve to pod paskom “nitko nije nezamjenjiv”.

No zašto sam sad spomenuo mehaničare iz nekih prošlih vremena u usporedbi sa današnjima? Jednostavno zato jer često izgleda da današnji mehaničari ne posjeduju strast prema automobilima. Strast o kojoj pričam nije u opisu posla i nepotrebno je napominjati je igdje u sklopu životopisa, no u momentima kada se čovjek poput mene nađe u servisu zbog ovakvog ili onakvog kvara na svom automobilu, lijepo je znati da osoba koja kvar otklanja to radi s guštom, a ne samo zato jer opis posla tako nalaže.
Naravno, mehaničari su tu samo jedna od karika u lancu, jer u mojoj glavi isto vrijedi i za neke proizvođače današnjih automobila.

Primjera radi, osobno ne poznajem ama baš niti jednu osobu koja je npr. na zid svoje spavaće sobe stavila uramljenu sliku Toyote Prius, a ne znam niti osobu koja bi od svih automobila na svijetu u današnje vrijeme odabrala automobil poput Mitsubishi E-MIEV-a ili nekog tome sličnog automobila na struju.
Dakle, slobodan sam zaključiti kako svi ti “alternativni” automobili u pravilu imaju tržište, no strast i draž niti imaju, niti će ikada imati.
Istini za volju, strast i bilo koja slična emocija u smislu automobila u današnje vrijeme i nije pretjerano bitna svekolikom pučanstvu na globalnoj razini, no upravo u tom smislu činim jednu bitnu distinkciju između korisnika automobila i vozača.

Korisnici i vozači kao “isti Vrag”…ili možda ipak ne.

Korisnici automobila u današnje vrijeme za mene predstavljaju sasvim obične i normalne ljude koji zapravo o automobilima niti imaju previše pojma, niti zapravo i žele imati. Dapače, većini je sasvim dovoljno imati klimu, stakla na struju i servo volan u sklopu novog vozila koje se koristi za prijevoz robe i putnika od točke A do točke B, a prijeko je potrebno imati i ovlašteni servis koji iza cijele priče stoji.
Prometna pravila su za takve ljude sasvim u redu i pridržavat će ih se u većem broju slučajeva – pogotovo u smislu težine noge na pedalici gasa, obzirom na izuzetno bitnu stavku koja govori o potrošnji danas skupog goriva. Isto tako, korisnik automobila čitat će neko štivo vezano uz automobile ukoliko u novinama nema baš pretjerano puno tračeva i sličnih za svakodnevicu presudnih stvari, a tu i tamo će zamijetiti i pokoji najnoviji trend u smislu nekog alternativnog pogona isto tako alternativnog automobila – istovremeno ekološki svjesnog i ekonomski prihvatljivog u svakom pogledu.
Dakle, ukratko bi se reklo kako pod korisnicima automobila zapravo podrazumijevam većinu ljudi koji me svakodnevno okružuju – bilo u prometu ili uz jutarnju kavu u nekom obližnjem lokalu, a kako ne bih bio krivo shvaćen, protiv takvih ljudi doista nemam ama baš ništa, već mi tu i tamo samo fali zajednička tema za razgovor.

S druge strane, postoji ona druga skupina pripadnika cestovnog kaosa koju osobno nazivam vozačima. Da, zakon o prometu govori o tome kako smo zapravo svi mi vozači čim položimo vozački ispit, no ja to baš i ne vidim tako.
Za mene je vozač u punom smislu tog opisa osoba koju zanima automobil, koja zna promijeniti gumu i natočiti gorivo u tank. To su po mom skromnom mišljenju ljudi kojima kontrolna “štangica” ulja nije stran pojam i koji odbijaju trošiti višak novaca u nekom ovlaštenom servisu za nešto što mogu odraditi sami ili sa prijateljem u garaži umjesto provoda u gradu.
Također, to su često ljudi koje s vremena na vrijeme zanimaju pojmovi poput držanja ceste, traga kotača, ubrzanja, sile kočenja i zaustavnog puta automobila, zvuka, brzine, preciznosti mjenjačkog sklopa i sličnih, te koji oko potrošnje goriva svog automobila i ne razbijaju glavu baš pretjerano.
Istovremeno, to su ljudi koji svoje automobile na neki način doista vole, te ih peru, održavaju i brinu o njima na način na koji gore spomenuti korisnici automobila to skoro nikada ne rade.
Dakle, u smislu vozača u punom smislu te riječi definitivno ne podrazumijevam samo osobe koje znaju čemu služi volan i mjenjač, već nešto puno više od toga.

No da se vratim na temu konvencionalnih i alternativnih pogona… ako je tako još uopće moguće raditi neku klasifikaciju.

Naravno, uvijek će na drugoj strani medalje postojati opozicija. Ta se opozicija iz petnih žila trudi raznoraznim izmišljenim (i često apsolutno krivim) razlozima i stavovima braniti svu tu silu alternativnih pogona. No ako čovjek samo malo upotrijebi vlastiti mozak i razloži stvari sam za sebe, postaje jasno kako cijela priča oko struje pod haubom ima smisla samo u obliku akumulatora koji potpomaže neki od konvencionalnih motora.
Dapače, u današnje vrijeme uz pojam električnih automobila postoji i nekoliko glavnih činjenica koje iste zajedno s opozicijom čine poprilično besmislenim, a samim time i nepotrebnim. Naime, električna mreža na nivou države jednostavno ne postoji, stanica za punjenje ima premalo, a i u startu su takvi automobili izuzetno skupi, što kupnju takvog automobila često čini apsolutno neisplativom, zar ne?!

Hibridi kao logičan izbor… ili možda ipak ne.

Teoretski gledano, Hibridni motori su u suštini najbolje od oba svijeta, te samim time zapravo baš super – malo troše, ekološki su poprilično osviješteni i cijena im u pravilu nije previsoka u odnosu na neki prosječni konvencionalnim motorom pogonjeni automobil. No je li to doista tako?
Pa prema primjerima iz prakse i ne baš, obzirom da Hibridi i dalje troše fosilna goriva uz dodatak baterija koje same po sebi nisu ni blizu ekološke svijesti, na kojem god se jeziku pričalo o njima. Dapače, baterije o kojima pričam za početak dižu trošak proizvodnji samog automobila koji ih koristi, proizvode se odvojeno od automobila koji ih koristi (što znači dvije-tri tvornice viška koje zagađuju okolinu). Problem predstavlja i skladištenje iskorištenih baterija koje jako teško odraditi obzirom na količinu deponija diljem svijeta, a i samo skladištenje u financijskom smislu ide na teret vlasnika automobila, što nikako ne ide na ruku ekonomske isplativosti. No još je gora situacija po pitanju samog skladištenja baterija, obzirom da istima treba jako dugo vremena da prestanu biti aktivne. Dakle ukratko, slobodan sam zaključiti kako ni u smislu Hibrida o ekologiji i ekonomskom unapređenju u pravilu nema niti govora.

No uzmimo da svi ti problemi oko Hibrida zapravo ne postoje i koncentrirajmo se na upotrebljivost istih u svakodnevnom životu.
Naime, da bi Hibridni automobil prosječne snage uopće krenuo, treba ga se gaziti od nemila do nedraga, što u prijevodu znači da je većinu vremena takav automobil pogonjen benzinskim motorom koji sam po sebi troši puno više goriva nego neki automobil koji je moguće voziti sa lagano pritisnutom papučicom gasa. Dakle, onaj elektro-motor u pravilu u tom segmentu zapravo nema nikakvo bitno značenje, obzirom da se skoro i ne koristi, pa ukoliko je ušteda goriva misao vodilja po pitanju motora u automobilu, postoji kudikamo konvencionalnije rješenje.

Rudolf je imao dobru ideju… ili možda ipak nije.

U priči o konvencionalnim motorima uz benzinski postoji i onaj nazvan Diesel, no ako ću biti skroz iskren, nikada me ti motori nisu privlačili, ma koliko okretnog momenta razvijali i bili štedljivi u smislu goriva.
Razlozi tome su vrlo jednostavni – Diesel motori svoje korijene vuku iz radnih strojeva, te kao takvi za mene ne bude ama baš nikakve emocije, za razliku od nekih benzinskih motora poput onog iz VW Golfa V5 (ili još bolje VR6), Nissana 350Z ili pak BMW-a 330i (da ne spominjem egzotične automobile od čijih zvukova se često ježim bez prethodne najave).
To su motori koji već samim zvukom tjeraju osobu za volanom da makar na kratko zaboravi sve prometne propise, ekologiju i potrošnju goriva, te sve ostalo što je u tom trenutku ionako nebitno i jednostavno pritisne papučicu gasa do poda, hvatajući se za ručicu mjenjača kao da je pojas za spašavanje na Titanicu. Upravo tako bih opisao ono što za mene predstavlja neminovan dio onoga što se u globalu zove vozački gušt.

Istina, Diesel-motori imaju snage i okretnog momenta – dapače, u nekim slučajevima čak toliko da mogu bez problema povući Boeing 747 (odnosno Jumbo Jet), i istina je kako troše zamjetno manje u startu jeftinijeg goriva. No ponekad čak niti to nije dovoljno, pa vlasnici eksploatiraju privilegiju manje potrošnje sipajući Lož-ulje u tankove, čega u našim krajevima nisu pošteđeni čak ni V10 TDi motori ugrađeni u automobile od preko sto tisuća eura.
Također, čest je slučaj čuti kako je neki Turbo-Diesel motor “čipiran”, što u prijevodu znači kako vlasniku sva ta snaga i okretni moment nisu dovoljni za ubrzanja i brzine kakvima bi isti htio raspolagati, pa eto opcije kojom se postiže taj željeni dodatak, no pod koju cijenu? Za početak raste potrošnja goriva, zatim ekologiji možemo reći jednostavno pa-pa, obzirom da takvi automobili dime kao da se svakim pritiskom papučice gasa bira novi Papa. Isto tako se “čipiranjem” najčešće gubi i tvornička garancija, a nije rijedak slučaj da takvi automobili ne prolaze tehnički pregled, što za mene nikad ne bi bila opcija.
Dakle, slobodan sam zaključiti kako Diesel-motori također nisu nešto što me idejom zadovoljava, pa mislim da ni nema smisla pretjerano razglabati o njima. Stoga ni neću… ili bih možda ipak mogao još malo?

Tehnologija sa staze na cesti je super… ili možda ipak nije.

Ako se malčice odmaknemo od svijeta automobila u svom konvencionalnom i svakodnevnom smislu, što nam konkretno ostaje? Naravno, utrke kao polje djelovanja koje definitivno nije za svakoga.
U pogledu vozača, utrke su bojna polja gdje se talent, godine i financijska moć praktički neprimjetno pretapaju jedno u drugo. Dakle, korisnicima automobila u taj je svijet jednostavno nemoguće ući baš i da to žele.
U smislu tehnologije utrke predstavljaju mogućnost trenutne demonstracije sile, no istovremeno služe i za testiranje nekih novih tehnologija i komponenata koje bi u nekom vremenskom roku mogle krasiti automobile namijenjene “običnim smrtnicima”.

Dakle, polje utrkivanja je još uvijek neiskvareno brkanjima pojmova kakva u smislu auto-industrije u svom općenitom smislu gledamo iz dana u dan, no čudan je onaj dio priče gdje osobno to sve skupa shvaćam sa ogromnom dozom rezerve.

Rudolf i Hibridi kao nešto što smo jedva čekali…ili možda ipak ne.

Ako se samo prisjetimo pola stoljeća unazad, kada je npr. svijet Formule 1 definirala brzina, a bolidi na utrkama pod nazivom 24 sata Le Mansa pisali su stranice povijesti i neke proizvođače automobila učinili legendama, stvari su bile itekako jednostavne. Poanta je bila u brzini i slavi, za razliku od današnjih pojmova koji opisuju veliku većinu auto-sportova, a svode se na sigurnost, ekonomičnost i marketing.
Pojavom Diesel-motora u svijetu oktanskih sportova (prije svega u sklopu gore spomenute utrke 24 sata Le Mansa), moram priznati da sam se istovremeno razočarao i zapitao kuda to sve skupa dalje vodi. Izuzev nešto manjeg broja posjeta boksevima u priči oko Diesel-motora u sklopu bolida i nisam vidio nekog pretjeranog smisla.
Istina, u smislu tehnologije Diesel-motori su dovedeni do apsolutne perfekcije i brzina bolida nije nešto što bi se moglo nazvati “malom”, no i dalje ostaje prisutna poanta u sklopu koje je naglasak na ekonomičnosti u smislu potrošnje goriva, pa si jednostavno ne mogu pomoći da se ne zapitam je li Diesel-motorima i takvoj filozofiji doista mjesto na stazama.
Zapravo to je pitanje za mene retoričko, jer po mom mišljenju definitivno nije, a razlozi su vrlo jednostavni.
Obzirom da se brkanjem pojmova i zamjenom zvuka za potrošnju goriva i opet se po tko zna koji puta gubi jedan dobar dio fascinacije koju su sa staze na publiku prenosili bolidi iz prošlosti, jer koliko god da su ti bolidi sami po sebi bili opasni i neekonomični, fascinacije nikako nije nedostajalo.

Fascinacija brzinom, zvukom, mirisom i općenitim osjećajem jedne posebne vrsti ugode bila je prisutna među poklonicima utrka već na sam pogled prema nekom bolidu na stazi – bilo da isti stoji ili prolazi brzinom munje kraj tribina prepunih ljudi. To je činjenično stanje stvari isto koliko je s druge strane činjenično stanje i današnja besramna potraga za nekim novim atributima kojima bi se svijet oktana opisivao u novom ruhu i prikrilo sve ono divlje što automobili na stazi ipak još pomalo posjeduju.

Realna potreba za “alternativom” u svijetu brzina…ili možda ipak ne?

No nije Diesel ni približno najgore što je u današnje vrijeme pogodilo svijet utrka, obzirom se isti efekt gađenja u mom slučaju događa i pojavljivanjem Hibrida u kontekstu utrkivanja, bilo u smislu KERS-sustava ili pak nekog drugog njemu sličnog ili ne, kojim se ukratko za dodatnu snagu bolida koristi pohranjena energija dobivena kočenjem bolida. Dakle, slobodno se može reći kako je KERS-sustav od bolida Formule 1 još 2009. godine na neki način napravio Hibride, što već samo po sebi unutar istog konteksta zvuči jednostavno krivo.
Formula 1 je apsolutna kraljica auto-sportova i u to nema nikakve sumnje, no nerijetko se čak i u sklopu organizacije tog najvećeg oktanskog cirkusa na svijetu bave itekako krivim stvarima, što (između ostalog) dozvola za upotrebu KERS-sustava vjerno dokazuje. U sklopu prve oficijelne objave od strane FOM-a i FIA-e za opravdavanje KERS-a u obliku nove tehnologije koriste se izrazi poput “izazova koje okoliš postavlja pred organizatore u domeni auto-sportova” i sličnih savršeno nepotrebnih stvari.
To sve možda i ne bi zvučalo loše da se ne izgovara u kontekstu dvadesetak bolida koji jure stazama diljem svijeta pokušavajući doći do titule prvaka svijeta i mislim da tu ima logike.

U pravilu je ekologija jedna konkretna i egzaktna znanost i jako se dobro zna koliko što uništava planetu, no u ovom času sam razmišljanja kako sve kategorije i klase utrka automobila na svijetu u apsolutno identičnom terminu održavanja ne bi upropastile planetu kao npr. jedan dan prometa u Kini, tako da u smislu ekologije razvodnjavanje najbržeg oktanskog sporta svih vremena jednostavno nema nekog pretjeranog smisla.
No možda je najgori dio priče u smislu Formule 1 i hibridno-pogonjenih bolida u kontekstu dotične organizacije (i opet) vezan uz dvoličnost koja je rezultatno stanje ponovnog brkanja pojmova. Konkretnije u tom smislu se dotičem jedne vrlo jednostavne uzročno-posljedične veze između nafte, država koje od nje žive i novaca koji su neminovan produkt nemilog trgovanja – pogotovo u smislu Formule 1.
Realno gledano, kome treba trkaća staza usred pustinje i zašto je velik broj protokola iz prošlosti na utrkama smještenim u te “pustinjske zemlje” pao u vodu?
Naravno da je i to bilo retoričko pitanje, no svejedno spomenimo kako odgovor istovremeno znaju i isti oni koji se kroz medije sa izjavama oko “izazova za okoliš…” zalažu za ekološka rješenja, dok s druge strane praktički istovremeno planiraju graditi staze po glečerima nekog od polova, te time “slučajno” deložirati Pingvine, Polarne medvjede i Tuljane. Dakle, bilo kakva priča o ekologiji i u ovom je kontekstu sasvim suvišna i nepotrebna, obzirom da ekologija sama po sebi nije ni približno bitna kao ekonomija u smislu hrpetina novaca koje se slijevaju u budžet F1…a primjera za takvu tvrdnju ima još jako jako puno.

Zaključak… ako isti uopće može postojati.

Čini mi se kako je u današnje vrijeme sve nekako sklono kompromisu i kako se zapravo osnovna misao putem “evolucije” pomalo izgubila, a znam da u takvim razmišljanjima nisam jedini – pogotovo u smislu svijeta automobila i oktanskih sportova u kojima se ti isti automobili na ovaj ili onaj način afirmiraju u smislu utrkivanja.
Postoje mnogi koji na neki način osuđuju svu tu silu pojmova koji sa utrkivanjem na stazi nemaju nikakve veze, odnosno ne bi trebali imati. Masa ljudi koje znam ili ih primijetim čitajući raznorazne informacije i njihove komentare na Internetu nije zadovoljna scenom automobilističkih sportova u sklopu kojih se naglasak stavlja na apsolutno krive stvari i shodno tome interes tih ljudi ima trend opadanja.
Također, trendovi koji s jedne strane rade uštede, dok s druge strane rade dodatni trošak doista nemaju nekog na oko vidljivog smisla, a razlozi te novopečene ekološke svijesti koju je svijet automobila razvio tek nedavno nakon samo više od stotine godina postojanja istog, često se čine i više nego dvoličnima. Dakle, zaključak možda i postoji, no rješenja nažalost nema, jer svijet se neće tako skoro promijeniti.

Za kraj ću samo reći kako me iskreno zanima što bi npr. jedan Tuljan (da kojim slučajem može) imao za reći na sve ovo… ili možda upravo jest?