Lancia – sklepana legenda zvana Stratos

Iako nisam jedan od onih ljudi koji tuđe i često jeftine filozofije uzimaju zdravo za gotovo, s jednom se poslovicom itekako slažem. Kažu da ljubav ne znači voljeti nečije vrline, već istim žarom voljeti i nečije mane, a upravo kroz tu poslovicu bi se možda najlakše mogao opisati jedan od najfascinantnijih automobila svih vremena – Lancia Stratos.


Kada se sada već davne 1970. godine na salonu automobila u Torinu na scenu došuljao prvi prototip nazvan Stratos Zero i potpisan od strane dizajnerske legende zvane Marcello Gandini ispred slavne dizajnerske kuće Bertone, javnost je isti dočekala poprilično kritički.
Da, to je bilo vrijeme ružičastih slonova, oblaka dima raznoraznih “alternativnih” pušačkih sklonosti, vrijeme Rocka i svemirske groznice, no ipak je velika većina ljudi s obje noge stajala na zemlji i u Stratosu Zero nisu baš vidjeli praktičan i ekonomičan obiteljski automobil.
Iako je sam skoro 800,000 Eura vrijedan prototip bio zvijezda filma “Moonwalker” nikad prežaljenog kralja Popa, Stratos Zero zapravo nema baš pretjerano puno veze s onime što je ista dizajnerska kuća predstavila samo nekoliko godina poslije u obliku jednog od najuspješnijih Rally-automobila svih vremena pod nazivom Stratos HF. Na sreću ili nažalost, ne mogu reći, jer sam apsolutno siguran da bi Lancia u to vrijeme čak i iz apsolutno futurističkog prototipa svojom ludošću i tvrdoglavošću uspjela napraviti čudo od automobila.


Ukupno 492 primjerka ovog fascinantnog automobila izašlo je iz tvornice u tek nekoliko boja karoserije, te u obliku cestovnog automobila striktne namjene poštovanja tadašnjih pravila homologacije. Dakle Stratos HF bio je jedan ekstremno usmjeren automobil u svakom pogledu.
S obzirom na svu tu usmjerenost, između Rally-automobila i onog cestovnog zapravo i nije postojao velik broj razlika, no to u kontekstu ovoga automobila zapravo i nije neki plus, jer su vlasnici nerijetko ostajali razočarani kvalitetom izrade i svim onim bitnim stvarima koje su “normalni” automobili tog vremena sadržavali. Velika većina je u današnje vrijeme izgubljena u vremenu i prostoru, te su rijetki primjerci Stratosa dan-danas živi, no oni koji jesu danas obilježavaju itekako burnu povijest jedne od najluđih i najtvrdoglavijih auto-marki na svijetu.


Dakle Stratos je poznat prije svega po svojoj agilnosti i brzini zbog kojih je tri godine za redom osvajao titulu najboljeg automobila u svjetskom Rally prvenstvu. Dapače, s vozačkim tandemom Sandro Munari / Björn Waldegard, Stratos bilježi ukupno 11 pobjeda u sklopu tadašnjeg WRC-a između 1974. i 1976. godine, što je za to vrijeme i količinu Rallyja u sklopu sezone zapravo jako puno.
Priča o Stratosu nastavlja se i godinama kasnije, s obzirom na to da su Stratosi itekako bilježili uspjehe čak i do sredine osamdesetih u sklopu nekih niže rangiranih organizacija Rally-natjecanja na svijetu, no grupacija Fiat očito nije taj dio priče uzimala u obzir, jer su jedan od najboljih Rally-automobila svih vremena u roku “keks” zamijenili Fiatom 131 Abarth koji (budimo realni) ni u snu nije bio toliko sposoban automobil u tom svijetu.
No taj dio priče oko Lancie zapravo i nije toliko bitan, jer pobjede i poraze ionako broje statističari, a Lancia je u toj domeni jedan od najuspješnijih proizvođača svih vremena, tako da u sklopu ukupno deset titula prvaka u konstruktorskom poretku dotičnim statističarima daje nešto za zbrajati, dok bih ja ipak otišao koji korak dalje.


Iako nikad nisam vozio Stratos, s obzirom na to da sam čak u dva navrata imao prilike sjesti u taj automobil, apsolutno mi je jasno o čemu priča čovjek portretiran u dolje prikazanom video-uratku. Tijesna i klaustrofobična unutrašnjost s porazbacanim instrumentima govori tek mali dio priče o ovom poprilično sklepanom kaosu na četiri kotača. Sjedala su neudobna, suvozača je nemoguće ne dodirivati tijekom mijenjanja brzina (bilo to poželjno ili ne), a 2,4-litarski V6 motor doniran ravno iz Maranella jednostavno para uši već u “leru”. Dakle, Stratos je sve samo ne automobil za svakoga, jer tolika količina nepraktičnosti, mirisa, zvukova i klaustrofobije (pre)često i nema baš neku široku publiku. No upravo u tome i jest čar Lancie Stratos.


Naime, u današnje vrijeme su sportski automobili zapravo više gadgeti nego prijevozna sredstva. Često mi se čini kako manje-više svako proizvođač automobila u današnje vrijeme pati na neke krajnje nebitne stvari, a što je najgore od svega, takvi postaju i kupci.
Nekoć je za jednog 18-godišnjaka bilo najbitnije da automobil koji priželjkuje pod roditeljskim krovom ide kao sumanut. Također je bilo bitno da i ne troši baš pretjerano puno, tako da što dulje vrijeme može ići kao sumanut. Nije bila bitna ni količina zvučnika, ni Servo-volan, ni veličina kotača. Bilo je sasvim dovoljno da je karoserijom što je bliže moguće zemlji i da gume imaju dovoljno gripa da bi automobil…hm, pogodili ste – mogao ići kao sumanut.
Danas su stvari pomalo drugačije, jer današnji automobili često nisu baš pretjerano direktni u smislu upravljanja, često se čini kako manje-više svi proizvođači od istog dobavljača nabavljaju plastiku za interijer, a i dizajnom su (pre)često nalik jedni drugima. Isto tako mi se ponekad čini kao da su se neki djelatnici u sklopu “mainstream” auto-industrije dogovorili zajednički boriti protiv brzine, čemu uvelike pomažu vlasti pojedinih zemalja, tako da kupiti neki automobil nove generacije s oznakom GTi  s 200+ konja pod haubom ponekad ispada doslovce nepotrebno i glupo, kad je mjesta za brzu vožnju ionako svakim danom sve manje.
Dakle današnja je auto-industrija u masi situacija i stvari jednostavno ogrezla u kompromisu za kompromisom, pa stoga ne čudi svojevrsna bezličnost koja (ipak) prevladava.


No zašto sam otišao iz sedamdesetih u sadašnjost? Jednostavno zato što Stratos zapravo u tom kontekstu predstavlja suštu suprotnost onome što danas postoji na tržištu automobila i upravo zato je Stratos možda jedan od najboljih primjera “kako su to radili naši stari”. Kada bi realno gledao svijet automobila na današnji dan, vrlo bih brzo uvidio da takav automobil u današnje vrijeme jednostavno ne postoji.
Naravno, svijet je od tih vremena do danas evoluirao i prošao svega i svačega, pa to zapravo i ne čudi, no s druge strane je lijepo znati da je nekad postojao takav brutalan, divljački, neudoban, anti-ergonomičan, kvarljiv, preglasan i homicidalno-nastrojen automobil za koji čak ni vlastita tvornica u cestovnoj verziji nije brinula baš previše.
Razlozi su jednostavni – kao i većinu (talijanskih) automobila proizvedenih sa “svrhom i razlogom”, Stratos je zbog svojih mana iznimno teško voljeti i živjeti s njime na dnevnoj bazi, no kod stvarnih auto-entuzijasta stvari se od realnosti često neobjašnjivo okreću za 180 stupnjeva upravo radi mana. Da, Stratos je zapravo relativno neugledan, uglat i poprilično čudan automobil u smislu dizajna. Neka od rješenja inače savršeno normalnih stvari na automobilu ovdje su daleko od normalnih i imaju tendenciju zagorčavanja života. Također, konsenzus među vlasnicima Stratosa je takav da je ovaj automobil zapravo jako teško voziti i da do umaranja i manjka koncentracije za volanom dolazi jako brzo, što većini ljudi zvuči opasno i nepotrebno.
No zbog sve te apsolutne beskompromisnosti ovog automobila, iskreno vjerujem da bi upravo Stratos HF u svojoj garaži iz dana u dan volio sve više.