Karteli i njemačka auto industrija

Da, dobro ste pročitali – pojam „kartela“ više nije striktno vezan uz Pabla Escobara i njemu sličnu ekipu…

Tajni sastanci i još mnogo toga u režiji njemačkih auto-giganata.
Tajni sastanci i još mnogo toga u režiji njemačkih auto-giganata.
foto: Automobili.hr (montaža)

Ukoliko ste jedan od naših vjernih čitatelja, zasigurno vam je poznato kako nitko od nas nije sklon teorijama zavjere. Zemlja je u našim očima okrugla, masoni ne vladaju kućnim savjetom zgrada u kojima živimo, a ljudi-gušteri izuzev u sferama znanstveno-fantastičnih filmova ne postoje. Dakle trudimo se svijet oko sebe sagledavati realno i bez izmišljenih teorija s kojima bismo opravdavali vlastitu glupost i(li) zatucanost.
Isto tako usprkos mišljenju mnogih, nismo „sektaši“ i isto tako nismo skloni tračevima s kojima bismo opravdavali vlastite afinitete prema svijetu automobila, te istovremeno na sve moguće i nemoguće načine pokušavali degradirati neistomišljenike. Stoga ova priča koja slijedi doista nije obojena nikakvom mržnjom ili bilo kojim drugim negativnim i neobjektivnim opisom, već se radi o nečemu o čemu godinama u javnosti nije bilo niti riječi – sve do nedavno kada se pokazao sav sjaj auto-industrije, tj. kada se afera „Dieselgate“ počela provlačiti kroz medije.

Slika sve govori...
Slika sve govori…

Nedavno je renomirani njemački magazin „Der Spiegel“ objavio tekst u sklopu kojeg je opisano kako je Volkswagen navodno njemačkim vlastima prijavio postojanje „anti-trusta“.
Cijela se priča vrti oko glavnih aktera unutar njemačke auto-industrije, tj. Volkswagena, Porschea, Audija, BMW-a i Daimlera (odnosno Mercedesa), koji su već desetljećima u dosluhu, te unutar „tajnih grupa“ kroje tržište automobila.
Prema iscrpnom tekstu, gore spomenuti proizvođači još od devedesetih godina unutar tih „tajnih grupa“ zajednički uvjetuju cijene svojim dobavljačima, razradu novih tehnologija i postupanja s ispušnim plinovima dizelskih vozila, te je time stvoren jedan od najvećih slučajeva „kartela“ u novijoj njemačkoj povijesti.

"Radni" sastanci navodno sežu još u devedesete...
“Radni” sastanci navodno sežu još u devedesete…
foto: Automobili.hr (montaža)

Prema iskazu od strane Volkswagen-grupe koji je objavljen u gore navedenom magazinu, navodno je više od 200 zaposlenika navedenih tvrtki sudjelovalo u tajnim pregovorima i dogovorima s kojima bi na njemačkom tržištu uspješno nadigrali konkurenciju, a sumnja se i da je cijela priča puno dalekosežnija od toga.
Kao najspektakularniji slučaj objavljeno je da su se korporacije čak dogovarale oko tehnologije za pročišćavanje ispušnih plinova svojih dizelskih vozila, te je na taj način ubrzo i došlo do skandala nazvanog „Dieselgate“.
Navodno se na brojnim sastancima (prema izvoru, čak i 60-ak puta godišnje) raspravljalo oko zapremine spremnika u koje se toči AdBlue (tekućina koja reducira ispušne plinove), te udjela ureje u smjesi koja cijepa dušične okside u bezopasne komponente vode i dušika. Time je usuglašena manja zapremina spremnika za AdBlue, jer je veća zapremina svima od navedenih korporacija bila preskupa za ugradnju.

Rezervoari za Adblue-tekućinu također su dogovarani.
Rezervoari za Adblue-tekućinu također su dogovarani.
foto: Mercedes-Benz

Izuzev tih dogovora vezanih uz kontrolu ispušnih plinova, navodno je dogovaran i čitav niz detalja – od tehnoloških rješenja i njihovog sporadičnog uvođenja, pa sve do npr. krovova na kabrioletima. Sve je unaprijed dogovarano i zbog tih se dogovora dobavljačima često rušila cijena, a između ostalog su se unutar tih „tajnih grupa“ navodno dobavljači i birali prema nekom unaprijed postavljenom kriteriju, čime je ostatak dobavljača automatizmom bio isključen.
Tijekom istrage oko „Dieselgatea“, anti-trust odjeli unutar vlasti već su isticali mogućnost ovakvih dogovora, te je tijekom pretraživanja arhiva i soba ustanovljeno da doista postoje dokazi oko ovih tajnih dogovora na nivou najvećih njemačkih proizvođača automobila. No istraga još uvijek traje, pa je do konkretnih informacija zapravo jako teško doći.
Ono što je poznato svodi se na ovaj Volkswagenov istup prema medijima, te na nekolicinu „samoprocjena“ koje za cilj imaju smanjivanje krivnje pojedinih proizvođača automobila u Njemačkoj.
Koliko je u ovom momentu poznato, izuzev Volkswagena je i Daimler položio takav dokument s ciljem smanjenja kazne ukoliko cijela priča bude dokazana na sudu.
Naravno da same korporacije nisu htjele službeno komentirati pojedinosti o istragama, ali ako ćemo realno, zar to doista nekoga čudi?

Ah taj BMW...
Ah taj BMW…

Iz BMW-a je prije par dana stiglo priopćenje koje kaže: “BMW Grupacija želi razjasniti razliku između potencijalnih kršenja zakona o anti-trustovima s jedne strane i ilegalne manipulacije postupkom ispušnog plina s one druge strane. BMW Grupacija nije optužena za ovaj drugi”.
E sad, što sad to točno znači, prepuštam vama cijenjenim čitateljima na volju. Ali ako bih ovu izjavu komentirao na glas, rekao bih da se neke stvari jednostavno ne poklapaju. No baš i da ova izjava ima svoju težinu, nije li BMW Grupacija ovime opovrgnula kršenje zakona o anti-trustovima, te istovremeno između redaka priznala manipulacije s mjerenjem ispušnih plinova?
Hmmm…

Zakoni o Anti-trustu itekako postoje.
Zakoni o Anti-trustu itekako postoje.

Uglavnom, s obzirom na to da se za „Dieselgate“ svako toliko pronađe pokoji novi dokaz o kršenju zakona, ovaj je dio priče istovremeno zastrašujuć i sasvim logičan. Jer s jedne strane stoje zakonske procedure i uredbe, dok s druge stoji ogromna ekonomska sila koju njemačka auto-industrija definitivno predstavlja na globalnom planu. Zakoni o emisijskim plinovima uvelike uvjetuju tehnologiju s kojom se proizvođači automobila koriste i snalaze kako god znaju i umiju, ali realno gledano sva ta tehnologija unutar okvira današnje auto-industrije jednostavno ne može biti ispoštovana kako treba.
Zašto?
Jednostavno zato što su benzinski i diesel-motori u bazi to što jesu i time su već ograničeni na gorivo, izgaranje i svu silu detalja zbog kojih su štedljivi, ekološki prihvatljivi, te do određenog momenta u stanju poštovati zakone tržišta unutar pojedinih zemalja. No gornji prag iskoristivosti upravo zbog baze nije moguće mijenjati i povisiti, pa su iz tog razloga proizvođači svim tim zakonima na neki način bili primorani doskočiti.

Još jedna slika koja sve govori...
Još jedna slika koja sve govori…

Naravno da „interesne grupe“ u tajnosti nikako nisu poželjne, te da laganje i varanje nitko od proizvođača automobila nema opravdanja, ali s obzirom na zakonske i ine druge regulative drugačije očito nije moglo biti.
Da su kojim slučajem zakoni popustljiviji, vjerojatno do „Dieselgatea“ nikada ne bi došlo (ili barem ne ovako javno i na sva zvona), no ovako njemačka auto-industrija ide od afere do afere i svaki se puta sve veći broj tvrtki implicira u sve što se tijekom proteklih mjeseci u sklopu afere događalo – počevši od Volkswagena, pa nadalje.
Stoga moram priznati da s nestrpljenjem iščekujem nastavak cijele priče, jer iskreno vjerujem da u ovom trenutku sve zajedno ne predstavlja ni vrh sante leda sastavljene od laži i varanja.
Žalosno je samo da se sve to događa u 2017. godini, kada se svijet hvali svojim „civilizacijskim postignućima“ i „evolucijom uma“, a da pri tome ovakvi primjeri na ogromnoj skali pokazuju tek minorne evolucijske pomake i nepoštenje kao jednu od osnovnih mana čovječanstva.
Realno gledano, jedini zakon je napisan tek brojkom na novčanicama, dok glavna religija na svijetu čvrsto stoji u svom papirnatom obliku, šuška u džepovima i gomila se na računima uspješnih poslovnih ljudi na čelu pojedinih tvrtki. I to nije tako samo u domeni auto-industrije, već nažalost i u općenitom smislu – ma koliko se neki trudili objasniti drugačije.

Šteta…

Ah ti Nijemci...
Ah ti Nijemci…