Najčitaniji auto portal u hrvatskoj - 300.000 čitatelja mjesečno

POWERED BY 1KLIK.HR

Top 5 idiotskih hrvatskih pravila vezanih uz automobile

S obzirom na to da su nam sve dosadašnje vladajuće garniture (uključujući i ovu aktualnu koja se sastavlja poput djeteta od pet godina koje po prvi puta slaže LEGO kockice) ispale nesposobne i(li) nezainteresirane, nije ni čudo da u današnje vrijeme naš državni proračun dobrim dijelom ovisi o vozačima i njihovim automobilima, i umjesto da razmišljaju o dugoročnom i generalnom napretku, kroz glavu im prolaze ideje kako taj proračun još više podebljati.
Uglavnom, evo što je sporno…

Evo dokaza da i cestari vole Hrvatsku.
Evo dokaza da i cestari vole Hrvatsku.

Prošlo je već nešto vremena kako smo na portalu objavili kronološki pregled vezan uz registriranje automobila u hrvatskoj. Time smo manje-više dobili neku realnu sliku koja ukazuje na trendove koji se u našim krajevima vežu uz brojnost automobila na cestama.
To je naravno sve divno i krasno, sve dok se malčice ne zagrebe površina te zanimljive statistike i ne otkriju se neki dijelovi svakodnevice koje od automobila u našim krajevima čine izuzetno veliki trošak na godišnjoj bazi.
No ni to sve ne bi bilo toliko tragično, da se u pojedinim segmentima i momentima od nekih vozača automatizmom rade budale, te se pojedinim zakonskim regulativama zapravo izjednačavaju oni kojima mjesta za volanom praktički nema i oni koji usprkos glupim zakonima i primitivizmu zajedno s lopovlukom kod provođenja istih sve to skupa poštuju.

Uglavnom, da ne duljim, u nastavku eto i liste:

Dobrodošli na naplatu cestarine...po sto i sedmi puta u godini.
Dobrodošli na naplatu cestarine…po sto i sedmi puta u godini.

05. CESTARINE

Problem: Ne samo da su skupe i idiotski osmišljene, već se provode u maniri „plati koliko se netko sjetio da treba“, pa samim time na godišnjoj bazi prosječan vozač-korisnik auto-ceste višestruko preplati prijeđene kilometre.
No to je samo jedan (manji) dio problema…
Naime, nije mi jasno čemu služe sve silne naknade za ceste koje plaćamo i direktno i indirektno, nevezano uz to da li nam automobili stoje na parkingu većinu godine ili se pak vozimo na dnevnoj bazi. Mislim, pojam „cesta“ vezan je uz tehnički pregled, gorivo, direktnu naplatu cestarine na licu mjesta (tj. na naplatnim kućicama), a ako sam još koju „cestarinu“ preskočio, neka se cijenjeno čitateljstvo slobodno oko toga oglasi u komentarima.
Uglavnom, nekako mi se čini da je svih tih cestarina i naknada za ceste jednostavno previše – tim više što nam većina cesta ne liči ni na što.
Isto tako je smiješno da se izračuni cestarina vrše prema zapremini motora, jer to nema nikakve logike.
Uostalom, zar ne bi bilo logičnije da se dotični izračun radi prema težini automobila, s obzirom na to da teži automobil više „oštećuje“ cestu?
Hm…prema idiotskoj logici domaće legislature očito nije tako, pa mi ostaje opcija tek pitati se zašto.
Čisto za primjer, eto nekoliko izračuna koji se prilikom tehničkog pregleda plaćaju za razne zapremine motora naših automobila:

1,200 cm3: 374,10 kn
2,000 cm3: 451,50 kn
3,000 cm3: 1,201,85 kn

…pa sad vi meni recite je li to pravedno ili nije – pogotovo s obzirom na to da današnji dvolitreni motori primjenu nalaze u CrossOverima i SUV-ovima koji su poprilično teži od npr. Hatchbacka ili Coupéa, pa se samim time pitam tko je tu zapravo lud.

Rješenje: Što se tiče samih cijena cestarina „na licu mjesta“ prvo uvesti vinjete. Zatim  revidirati zakone koji se tiču tehničkog pregleda i naplate cestarina kroz naknade koje se plaćaju tamo.
Nakon toga dovesti autore aktualnih pravilnika zbog kojih se iz nekog nepoznatog razloga izračun cestarine i dalje vrši prema zapremini motora, a ne prema kilaži automobila, te ih sve zajedno u strpati u neku mentalnu instituciju, jer jednostavno nisu normalni.
Naravno da gostovanje u dotičnoj instituciji u tom slučaju ne bi išlo na teret poreznih obveznika, jer smo takve idiote već višestruko preplatili.

Vlasnike ovakvih automobila zakon i dalje ne štiti.
Vlasnike ovakvih automobila zakon i dalje ne štiti.

04. ZAKON O “TUNINGU”

Problem: Kako saznajem iz vlastitih pretraga domaćeg službenog Interneta, te kako doznajem od strane ekipe koju i dan-danas maltretira „stručno osoblje“ u stanicama za tehnički pregled, samog zakona još uvijek nema.
Zašto? Jednostavno zato što je jednostavnije mahnuti rukom i izbjeći rad za koji su neki „pravednici“ itekako dobro plaćeni.
Realno gledano, na nekim europskim tržištima „tuning“ kao industrija državama donosi po nekoliko milijardi Eura godišnje, a našim se državotvornim agencijama, ministarstvima i organizacijama oko toga ne da ni najmanje potruditi. Stoga i dalje vrijede pravila iz onog nekadašnjeg režima koja jednostavno kažu „ne može“ i točka.
I da…znam da će neki sad poviknuti „ali imamo ateste“, no oko toga bi se itekako dalo raspravljati, jer atesti koji vrijede u ostatku civiliziranog svijeta kod nas nemaju nikakvu realnu vrijednost i baš da za svaku preinaku na automobilu postoji „papir“, u stanicama za tehnički pregled će pet „stručnjaka“ dati pet različitih odgovora na upit „smije li se to ako imam certifikat“.
Samim time zakon koji se bavi ovom granom auto-industrije jednostavno ne postoji, ma koliko se neki trudili objasniti da nije tako.

Rješenje: Za početak smisliti neku ekipu koja barata znanjem iz dotičnog područja, platiti im neke novce i klopu, te ih upregnuti da naprave zakon koji bi bio pošten za sve koji u polju „tuninga“ žele nalaziti sa svojim automobilima, poslovanjem ili pak nečim sasvim sedamnaestim.
Time će se s jedne strane puniti državni proračun, dok će s druge zaljubljenicima u to polje auto-industrije konačno biti jasno što smiju, a što ne.
Isto tako će se automatski izbjeći retardirane radnje poput rezanja opruga, montiranja ogromnih kotača na malene automobile i ojačavanje motora dok s druge strane kočioni sustavi ostaju kakvi su i bili.
Dakle pravila bi mogla donijeti reda u apsolutni nered, a „stručnjaci“ iz stanica za tehnički pregled i nekolicina drugih „stručnjaka“ koji u plavim odorama skidaju registarske pločice i šalju na izvanredni tehnički pregled, također bi zbog jasno definiranih pravila mogli smanjiti doživljaj i ponašati se u skladu s pravilima, a ne po vlastitom nahođenju uz rečenice poput „skidaj tablice – ima Remusa“.

Ako je ovo "po pravilima", onda sam ja troprsti tipavac.
Ako je ovo “po pravilima”, onda sam ja troprsti tipavac.

03. LEŽEĆI POLICAJCI:

Problem: Za početak postoje, što je problem sam po sebi. Zatim osim što postoje nisu usklađeni ni po kojem principu. Često su pretjerano visoki (tj. viši od 7,5 centimetara, što je propis unutar EU), te su razbacani posvuda – neovisno o tome jesu li potrebni ili ne.
Npr. prema zakonu „uspornik“ (tj. ležeći policajac) ne bi smio biti postavljen u blizini stanice za
Hitnu pomoć, no upravo takav slučaj imamo u Zagrebu, gdje je njih nekoliko zaleglo u blizini.
Zatim je obavezno „ležeće kolege“ postavljati oko škola i sličnih ustanova, no ja već više od dva desetljeća prolazim kraj jedne u centru grada koja ni s jedne od prilaznih strana nema nikakvih izbočina na cesti.
Dakle slobodno je zaključiti kako za ležeće policajce u pravilu nema reda – ni oblikom ni lokacijom, ni primjenom, jer HAK-ove statistike govore o (neznatnom) smanjenju stradalih na lokacijama gdje „uspornici“ postoje.
S druge strane postoji nekolicina tvrtki koje te raznorazne varijacije na temu ležećih policajaca dobavlja izvana, te montira uzduž i poprijeko naših prometnica, neovisno o stvarnoj potrebi.
Cijene variraju od nekih 6 do 15, 000 kuna „po komadu“, što pak tvrtkama koje ih uvoze donosi itekako velik profit.
Samim time zapravo i ne treba čuditi što ove izbočine na cestama rastu poput gljiva poslije kiše, jer „rođo-sustav“ to itekako mazi i pazi.

Rješenje: Uvesti pravilnik u sklopu kojeg su svi „uspornici“ iste veličine i na ceste dolaze u maksimalno dva do tri različita oblika. Time bi svaki vozač u svakom momentu mogao znati hoće li prijeći preko „ležećeg“ ili se pak nasukati nekim vitalnim dijelom i napraviti materijalnu štetu.
Zatim bi bilo dobro ući u arhive tvrtki koje se bave uvozom, te pogledati odakle su sve te grbave nakarade uvezene i po kojim pravilima, te je li, kada i kako za njih bilo stvarne potrebe, te koliko je poreza uplaćeno u proračun nakon njihove isporuke i montaže na području županija.
Tako bi se jednom za svagda uveo red u cijelu tu priču unutar koje i dan-danas nema transparencije ni pod razno.

Ovakve scene najčešće prolaze bez kazne.

02. PARKING (tj. sebične budale koje ga koriste):

Problem: Iako se u većini države nalaze jasno postavljene parkirne zone, koje uz naplatu služe za ostavljanje automobila, većina pati od jednog ogromnog problema – tikvana koji ne znaju parkirati.
U Zagrebu to predstavlja izuzetno veliki problem, jer ljudi svoje automobile usprkos jasno nacrtanim gabaritima parkirnih mjesta ostavljaju kao da ih je donijela poplava.
Takvo ponašanje uzrokuje oveću količinu stresa, jer ponekad traženje parkinga već samo po sebi predstavlja Sizifov posao, dok uz majmune koji svoje automobile ostavljaju kako ih je volja cijela ta priča odlazi u domenu kaosa.
Mislim, zar je toliko teško pogledati koliko je neko parkirno mjesto dugačko ili široko, te unutar gabarita (znate, onih crta) ostaviti automobil? Je li toliki problem shvatiti da izuzev nas postoje i neki drugi koji bi rado parkirali svoje automobile i otišli doma jesti, spavati ili nekamo na kavu?
Koliko su svi ti tikvani koji svoje automobile ostavljaju u „zbrda-zdola“ formaciji zapravo jadni, glupi i sebični?
Hm…

Rješenje: Zaposliti nekolicinu ljudi (zovimo ih „redarima“) koji bi za osnovno zaduženje imali pregledavanje pojedinih gradskih zona, te kažnjavanje svih onih koji su svoj automobil ostavili „preko crte“. Cijela priča bi trebala biti provedena nevezano uz to ima li neki automobil na sebi povlaštenu kartu ili ne, jer zauzeti dva parkirna mjesta s dotičnom kartom nema nikakve veze.
Isto tako u auto-školama uvesti obaveznu edukaciju koja bi se ticala ispravnog parkiranja, a ne samo ulaska na parkirno mjesto nevezano uz gabarite istog, te bi se na taj „program“ uključivali i vozači koji unutar godinu-dvije bilježe nekolicinu prometnih prekršaja takvog tipa.
Uglavnom, time bi se riješio jedan dio nezaposlenih ljudi, auto-škole bi imale još posla, a ljudima bi se pružilo pravedno kažnjavanje onih koji „ne igraju“ po pravilima.
Samim time bi stresa bilo manje i zadovoljstva više, a to je već samo po sebi velika stvar.

Hvatate li se i vi za glavu kad trebate napuniti rezervoar?

01. CIJENE GORIVA:

Problem: Nedavno smo pisali o tome na portalu, pa nema smisla previše ponavljati već otprije napisane informacije. Zapravo je bitno reći samo da država na svakoj litri benzina zarađuje skoro 50% od ukupne cijene, nevezano uz to je li barel nafte rekordno malen ili rekordno velik.
Dapače, posljednjih mjeseci barel nafte nikada nije bio niži, a mi svejedno plaćamo poprilično visoku cijenu goriva, što je nebuloza već samo po sebi.
S druge strane mi je apsolutno jasno da postoji nekolicina razloga zašto je tome tako, no i dalje ne postoji opravdanje za ugrađivanje 60 lipa naknade za hrvatske ceste u cijenu, pa zatim još i sljedećih 60 lipa za hrvatske auto-ceste koje su posebno ugrađene u cijenu goriva, kao da su od nekog drugog materijala, a ne od asfalta ili pak kao da se nalaze u nekoj drugoj sferi realnosti.
To je naravno samo dio nameta koji vlada uzima na svakoj prodanoj litri goriva, jer u cijelu priču treba uračunati još i poreze, prireze, trošarine, pedevee i sve ostale sitne ili manje sitne legalne lopovluke, pa je kroz to lako vidjeti koliko država na svima nama s volanima u rukama zapravo zarađuje.

Rješenje: Objasniti vladajućima da odj**u s tim tolikom količinom nameta i za državni proračun nađu neki alternativni izvor prihoda, jer ovo više nema nikakvog smisla.

Osiguranje naše svagdašnje...
Osiguranje naše svagdašnje…
foto: Automobili.hr

00. CIJENE OSIGURANJA:

Problem: Svi mi koji vozimo itekako dobro znamo da je jedna od lakših stvari na svijetu kupiti auto. Ono teško slijedi nakon „keširanja“, jer na nas iza ugla vreba sva sila raznoraznih nameta u obliku poreza, homologacija, trošarina, ležarina, cestarina i svih ostalih gluposti koje nam iz džepova izvlače teško stečene kune.
Toj priči u prilog ide i obvezno osiguranje koje nas svake godine izuje za određenu količinu novaca, a realno i nema baš nekog pretjeranog smisla.
Naime, ako ste ikada imali slučaj da vas je netko „naguzio“ na semaforu (mislim, s autom – sram vas bilo), onda vam je jasno koliko ste vremena i živaca potrošili kroz svađe s osiguravateljem zbog nečeg za što niste ni krivi ni dužni.
Usprkos raznoraznim muljažama u smislu „naplaćivanja automobila na Kasko“ i sličnim idiotarijama kojima su skloni samo kompletni idioti, postoji nekolicina nas koji ne volimo svoje automobile gledati u razbijenom stanju, te u slučaju da se to dogodi samo želimo da ih se iz takvog stanja dovede u ono „kao novo“. No osiguravajuće kuće uvijek nešto izvode, osporavaju i kemijaju, ne bi li uštedjele koju kunu, tj. ne bi li vas prevarile na neki način.
To je naravno itekako krivo, no vjerovali ili ne, to nije najveći problem koji mislim da svijet osiguranja u našim krajevima ima.

Naime, kako su cijene obveznog osiguranja nedavno bile u padu, te su se odjednom smislili oni bonusi koje su Duško Ćurlić i ekipa dobivali na reklamama, tako je mali ekipe pao kamen sa srca.
Doduše, Kasko-osiguranje je paralelno s tim 54-i-više-postotnim trendom u pravilu otišlo prema gore za nekih 35+ postotaka (ovisno o osiguravatelju), ali to za ovaj dio nije bitno.
Ono što pak jest svodi se na činjenicu da je cijeli sustav obveznog osiguranja i dalje nepravedan, jer normalne vozače koji za volanom znaju što rade i poštuju zakone osiguravatelji izjednačavaju s kretenima koji na dnevnoj bazi za volan sjedaju pijani kao svinje, voze kao da su ukrali vlastite automobile, te svako toliko zabilježe neki veći ili manji prometni prekršaj ili nesreću u kojoj netko uvijek strada.

Rješenje: Što se mene tiče, mogli su osiguravatelji i podići cijene obveznog osiguranja, uz uvjet da se za takve tikvane koji za svetinju (npr.) drže Dinamo i Hajduk, a ne vlastite živote cijene podignu još više.
Tako bi se dobio efekt koji savjesnog vozača nagrađuje zbog vrlina koje za volanom pokazuje, dok bi se s druge strane majmune s kvocijentom inteligencije sobne temperature tako barem dijelom maknulo s ceste ili bi pak dugotrajni efekt rezultirao većim poštovanjem prema nekim zakonima o prometu. Tako bi rezultat zasigurno bio sveden na manje nesreća, a samim time i žrtava.
Šteta je samo što unutar utvrda od stakla i betona, tj. zgrada osiguravateljskih tvrtki za takav način razmišljanja jednostavno nema mjesta.

Ovakvi izračuni i dalje znače samo nepravdu za osiguranika.
Ovakvi izračuni i dalje znače samo nepravdu za osiguranika.

To je naravno žalosno iz sto i jednog razloga, no onaj najgori je sveden na ideju da svi normalni ljudi za volanom ne samo da su izjednačeni s budalama, već se s obzirom na zakone i pravilnike budale često stavljaju iznad njih.
S jedne je strane sve to sramotno, ali onda se čovjek sjeti svih onih budala koje svoje guzice griju u saboru i ministarstvima, pa ubrzo postaje jasno da je ta tradicija nepoštenja, nesposobnosti i općenitog idiotizma zapravo jedna od bitnih definicija hrvatske političke scene, pa je onda tu gorku istinu ipak kudikamo lakše prihvatiti.

Stoga je svijet osiguranja i dalje svojevrstan uvid u funkcioniranje države: plaćamo jer moramo neovisno o tome koliko smo pošteni i(li) sposobni, a kad kojim slučajem mi trebamo biti oni kojim se plaća šteta, onda je odjednom bitno sve – od okolnosti nesreće, preko zdravstvenog stanja i onog mentalnog, pa sve do koeficijenta kiselosti zemlje u Burkini Faso, tj. ukratko svega što djelatnicima osiguravatelja padne napamet, ne bi li na krajnje nepošten i jadan način svojim gazdama uštedjeli koju kunu.
To naravno nije „modus-operandi“ samo za osiguravajuće tvrtke, već tako nekako funkcionira i država kroz svoje raznorazne (raštimane) instrumente poput raznoraznih uprava, ministarstava i sličnih ustanova u kojima je za „rad“ bitnije odakle si i gdje si bio deves´prve, nego koliko si školovan i sposoban.
Stoga svijet osiguranja vidim kao najveći trn u oku za vozače, a ako netko od cijenjenog čitateljstva ima bolji primjer, neka se slobodno oglasi.

U svakom slučaju zahvaljujem na pažnji.

...a gužve nikada ne prestaju...
…a gužve nikada ne prestaju…